Grane se života uspinju, rastu i otimaju, streme suncu i svjetlosti od svoje prve iskre i sjemenke do zadnjeg daha, krika ili pogleda. Ništa što je niknulo ili otvorilo oči ne postoji a da ne nosi taj impuls za biti još na zemlji, bukva i riječni amur, pas što luta selom, tele, svinja i čovjek, sve što raste ili siše, sve što gmiže ili se budi u sobi boje vapna i sluti vihore rata i stradanja koji će ga podići sa zemlje i progutati ili razbiti u zid vlastitog i tuđeg stradanja. I sve je to u svemu dio istog tihog plamena, jednog života, krijesa koji nastavlja gorjeti u pjevu ptice što dopre kroz bolničke prozore odjela onkologije ili prati beskrajne smrti i stradanja, kotače rađanja i odlazaka, iz kolona izbjeglih ljudi ispale kajdanke i ljubavna pisma, lišće uspomena što vjetar razgoni ulicama razrušenih gradova svijeta.
I u svakom negdje postoji u oklopu štavljenog od gladi, straha, mržnje i moranja neka pukotina i bolna točka osjećaja za drugoga, pa tko bio. Nju se ušutkuje poput djeteta i prekriva krpom, pali i uvjerava da zgasne ali ona je uvijek iznova tu. Makar kao želja da se izbjegne pogled očiju onog u koga se puca ili zbog koga se noću budi.
A vama dobro jutro ovog jesenskog dana. Poštujte život radi sebe jer smo u rađani istoj svemirskoj rijeci, u misteriju drevne vatre što sve što živi pokreće do svog zemaljskog kraja u nekoj mladoj brezovoj šumi na sjeveru. I volite se koliko možete, nema veće hrabrosti nego razumjeti i voljeti.
Dodaj komentar