Featured Kolumne

DOBRO JUTRO 18.11.2023.

Osamdesete su godine dvadesetog stoljeća pred mojim tadašnjim senzibilitetom bile vrlo poštene i otvorene, nisu mi skrivale da pripremaju zlo, palež i razaranje. Bio sam dugo prije nego je počelo i siguran i tjeskoban, čak i namjerno prema sebi zao da se u sebi pripremim. Još su blizu moja neprospavana nocturna i sablasna svijest o tome što dolazi koja me noću obilazi pa mi na uho govori. I sikće. I smije se pa kaže- odvezano je, pamtit ćete dugo što će biti. Ali drugi neće pamtiti. I uistinu.

I da ja sam gledao kako se kroz maglu ocrtava jedan duboki i demonski bijes sustava koji se spremio umrijeti u plamenu i detonacijama poput one bjelovarske barutane, dijelom osvanuti opet preobučen u svoj ideološki antipod i spreman na svoju vrtložnu i tamnu sjetvu pod drugim prezimenom i drugom kapom…kako smo bili krhki i nedorasli, kako iskreni i smrtni, kao bijeli cvjetovi šljive. Kako smo bili samo stisnuti između niskih oblaka i ilovače. Kako smo bili… kad se sjetim poželim nestati, bilo kako ali tako da me taj hladan vir ne povuče.

Još dugo sam sanjao i sad sanjam taj prvi osjećaj..ja ležim u tom snu paraliziran nečim i čujem u obližnjoj školi rukometnu utakmicu. Dječje navijanje, zvuk zviždaljke i udarce lopte u one rešetke na prozorima, škripa onih plavih tenisica s bijelim rubom Borovo 777 i ja bih viknuo da idu kućama i da bježe ali ne mogu se pomaknuti, samo čujem taj zvuk i ležim sasvim ukočen. Pamtim nekoliko pogleda koje sam vidio i doživio kasnije, pamtim sve ideološke i medijske aberacije od tada do sad i ove aktualne, i čuvam to i spremam se. U sebi se spremam za dovršenje mojih proročanstava i ezekijelovske doline koje su tu na dohvat u tim maglama nad izmučenom zemljom koju ne puštaju na miru paučinasti i zagorjeli rojevi namjera i sjećanja, planova koje nose u torbama daleki ljudi pa ih odlože u podzemnoj željeznici i čitaju novine.

Danas ću puno raditi i pisati zaostatke koji me čekaju predugo, popit ću rakiju i gledati u daljinu pa opet ovako. Sve drugo mi je previše svjetovno i daleko. Još nosim onu duboku krivnju da sam bio negdje drugdje na ovaj dan i opstao.

Dobro vam jutro svima s obje strane površine zemlje. S obje strane Dunava, s obje strane vage što važe svakom ponaosob i koju ne možemo izbjeći.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara