Petak je na stubištu i ne penje se on nama stepeništem nego mi silazimo u susret i zbrajamo subotu, hvatamo putem komadiće vremena, kretanja i svake materijalne i mjerljive stvarnosti, raspoređujemo ih u dinamičkom orbisu svojeg postojanja. Nekad činimo to nevoljko a nekad prkosno i poletno i propinjemo se na prstima ili provlačimo po marginama kakvog prijema ili druge okupljene skupine ljudi.
Ali prije početka dana, prije otvaranja tih mjerljivih zbivanja ja uvijek prvo zastanem uz jaku kavu u namjeri rekapitulacije konkretnog i nikad to ne bude tako. Samo odlutam. Odlutam u neki sasvim drukčiji prostor između stabala razmaknutim hladnim, sasvim rijetkim zrakom. Sasvim me to…čak ne bi rekao da smiri, odvoji me je prava istina. I čak, ne izađem ja iz ovog konkretno predstojećeg nego to konkretno na čas potvrdi- slušaj, mi smo sporedna stvarnost a ova tišina je original, gledaj kako čamac klizi rijekom i kako ga ova tiha struja nosi i koliko si zapravo mirno tu.
A vama, vama dobro jutro i sedlajte svoje vrance i dorate, usne već dotaknite ružem i u aktovke spremajte svoje spise, pritežite pojaseve i..još malo. Bit će sve dobro.
Dodaj komentar