Featured Kolumne

DOBRO JUTRO 17. 5. 2020.

Nešto jutros o prvim slikama utisnutim u nas dok smo još meki. Vidite, ovo je jedan od prizora koji me ključno formirao kad sam od četiri noge prelazio na dvije, kako bi Sfinga rekla u svojoj zagonetki, dakle u doba kad sam se vozio u dječjim kolicima. I vi imate takvih mjesta, sjetite se, sebi osobito važnih. Paviljon je u parku Maksimir i proizvodi jeku, odjek dakle ( subliminalna poruka), prizor prikazuje prvu predodžbu kako život treba izgledati. Bistar i zelen, parkovit, pomalo mističan, uređen ali ne geometrijski pravilan. Ekvivalent ovog prizora u glazbi je Haydn, Sturm und Drang simfonije. 
Ranih osamdesetih tu sam bio srebrn na svom prvom cross coutry natjecanju u trčanju a druge sam godine pobijedio, na cilju smo saznali za havariju nuklearne elektrane Černobil. Tu sam, na klupi još kasnije, spremao ispit iz krivičnog prava kako se tada zvalo.
Jučer smo tu prošli pa sam ovo nabrojano evocirao, bilo bi bolje reći primijetio da ne ispadne nostalgično ili presentimentalno jer ovaj ambijent a niti život to ne sadrže, ne trebaju i nisu.
Dobro vam jutro, ovaj vam prizor i sve što nosi želim. A zašto? Jer sam rano tako usvojio da je najbolje kako i svi mi, vi, bilo kako. Jako rano smo svi urezali u našu čeonu mentalnu ploču kako je najbolje. Kako izgleda i u kojem tonalitetu to naše najbolje treba biti. 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara