Kao srednjoškolac ja sam vjerovao u miris peciva, zaljubljene rudare, u vjetar, vjerovao sam da ću napisati nešto tako lijepo ili učiniti tako hrabro i zanosno da će sve biti dobro, veliko, sunčano i vječno.
Čitao sam Miltona, rušio se u cilj na lakoatletskim treninzima koje nitko ne bi niti vidio i napunio sam jednom čaše Bakarskom vodicom do ruba i postavio ih na prepone od 106,7cm da ih preskačem i ne zatresem da iscuri kap, bila je magla, bilo je to tako bizarno a opet meni veliko i drago. Svitalo bi, zamišljao sam ženu u bijeloj haljini sa štopericom koje nije bilo. Još imam svoje stranice ispisanih rokovnika socijalističkih poduzeća, nešto bi napisao u polusnu i gurnuo natrag pod jastuk. O kako je život htio drukčije, htio je ugasiti žar i zatući snove kao konja malaksalog od tereta, uz cestu.
Naučio sam se ja penjati njegovom stazom, kao nekad u špilhoznama na Sljeme, u te svakodnevne mečeve i tjesnace ne ulazim ja kao plijen, jedan ispršen gen uvijek istrči ako je tijesno i on ne zakaže jer nosi pod miškom knjigu bajki, đačku knjižicu i gleda u oči kad na njega uprem prstom da okrene stol. Ali stalno nasrće neki svijet, meni tako mrzak, koji želi da u taj film podmetnuti kadrove koji nisu lijepi, koji podvikuje i sikće da to nije tako, da poezija laže i da neće biti kako želim, da ne vjerujem i ne budem ..on me ne može savladati silom nego to želi profanom svojom ružnoćom. I sada još, u drugom poluvremenu životne crte, pita me svatko tko me zna ponekad- kako možeš, kako ne vidiš i prihvaćaš, ne postoji to.
Digne se vihor, otvara prozore mojih skrivenih školskih knjižnica i pobaca pred mene baš što nije trebao , negdje pod mahovinama maglenog svijeta pomakne se i zasvira Schumann i ti zvuci padaju poput kapi, sasvim mojih kapi, i sve zatreperi.
Dobro vam jutro, mili, ne bojte se ničega. Jedan dukat u reveru nosite i kratak mač kovan od zvijezda, prije svih vremena.
Dodaj komentar