Kolumne

Dobro jutro 17.12.

Mentalni manevarski prostor ima točno toliko prednosti koliko i ograničenja, on je u stanju dati odgovore samo na postavljena pitanja ali ima ih jednako naviku i postavljati. On ne pruža neovisnost i slobodu,  tek ako probija u rast svijesti on može pružiti ukupnu životnu prednost. Do tada on samo ima učinak da nam nije košulja tijesna ali s tom komocijom mi raspolažemo opet kao iracionalna i društvena bića i ne možemo imati od svega ništa osim kreativnosti i vrst usamljenosti.

Da, četo imam potrebu reći što mi ne ide u prilog kod drugih a da to nema neposrednu svrhu, to je iz umora od boravka u sferama koje su iracionalne i afektivne toliko da guše svakoga tko ne dijeli isti paket iracionalnog, isti i po iracionalnosti i po približnom sadržaju. Kao da živim u zatvorskom kazalištu u kojem moram ogromnu većinu odnosa sa svijetom toliko prilagoditi i drugim zatvorenicima i stražarima (a svi smo oboje) da i ne ostane previše mene, možda trećina. Mesni narezak se može tako lakše uprihoditi i pravo na čvrst san ali ne više od  toga. To nije uvijek bilo tako.

I tvrdim, ne da je svijet postao gluplji, tu je to nekako uvijek jednako. Ali je bitno ustrašeniji i bitno je zatvoreniji. Što od tuge, što od bijesa, svakako od straha ljudi nikad nisu bili, od kad pamtim, više kompulzivni i predvidljivi, skučeniji, i uronjeniji u jednostavne i trajne afekte. Neovisno obrazovanju i inteligenciji, neovisno fizičkom zdravlju, pojedinac kao ukupnost (svi smo jedno biće), nikad nije nepomičnije ležao pred vlastitim dvojbama i prihvaćao s većom radošću svoju nesreću i rađe ju uzdizao kao vrlinu.

Dobro vam jutro, dobri ljudi. Uzmite svoje mađarske kocke i okrećite ih, život je lijep i zanimljiv. Ali pokušajte ipak i ne razmišljati. Šalite se, volite se, udaljite se od sebe i recite si što vidite, kao da ste lik nečije novele a jednako ste i stariji par u nekom potkrovlju u kojem vas žena u kućnoj haljini koja je pisac novele opisuje svom sjedokosom dragom a on, dok čisti mahune, postavlja o vama pitanja.

I čitajte Odjek. Nije presudno niti najmanje ali moram reći.

 

 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara