Tko bi rekao da obični zagrebački kvart iz B zone parkinga uz Savu 2019. može pružati ovakve introvertirajuće ranosrednjovjekovne izlaske sunca, ljudi u to doba ili izlaze do svojih automobila i odlaze i dolaze ili šeću pse uronjeni u misli o računima, politici, neuzvraćenostima svega i svačega, ne uokvire iz ukupnog prizora ono posebno ili uokvire gdje je tko parkirao ili druge konkretne motive poput nadzorne kamere koje ih drže zakovane uz sasvim suludo ponižavajuće svoje uloge. Niti ja, ah, ne izlazim da bi sa sokolovima lovio jarebice i odmarao uz lutnju, moj život je i te kako konkretan i čvrst mehanički sklop pokušaja, prava i obaveza. Samo što u tome jedan tranzistor u glavi propušta struju na način da iz svog materijala očitava apstraktnije, po pravilima kako se oslikavaju tarot karte ili početna slova rukom pisanih ljetopisa. Da, uz put je ono što znamo vidjeti. Ali ima i svoju cijenu biti tako ogrezao u život da sjedeći na boku otvorenog vagona prepoznaješ ono što te se na konkretan način i ne tiče.
Ta cijena je odmak. Ona zna zašto ti se tko obratio i prije nego progovori, ona zna što je zapravo rekao, ona zna što u aktovki namjera i nenamjernih namjera nose drugi ljudi, da, to i rastužuje. Da. to i tjera još pažljivije gledati u zamrzlu travu i bukove grane što promiču. A toga nema bez odmaka i odmaka nema bez cijene tog odmaka.
Dobro vam jutro vi što pratite politiku i katastar sasvim iznutra, i vama što ste na glađu i krivnjom, traumom i nevješto sklepanom pakošću premreženu stvarnost već imuni. Utorak je. Živimo svoje kašljucave živote. Živimo ih ako je moguće da poželimo tako, dostojni svoje unutarnje tišine.
Dodaj komentar