Mi imamo toliko različite predodžbe o životu, o načinu života, o tome što znači da netko vodi uredan, miran, sadržajan, ugodan ili turbulentan, sve to mi ravnamo po prvim svojim impresijama ranih godina a koje su već bile prešutni dogovor naših naslijeđenih genotipnih slika, onog što su nam govorili, što je dopiralo iz susjednog stana ili kroz prozor i filmova koji su nas se dojmili, zatim se ta zamišljena priručna brošura “kako se što zove” modificirala nizom malih korekcija i amandmana da bi nešto opravdali, osudili ili jer smo nečem žudili, sve još armirano prvim zadanostima a nadograđivano u slojevima ili pak izlomljeno i možda u nekoj mjeri nakaradno. Ali osnovne skice i simbole tih prepoznavanja uspjeha, nesreće, moći ili ljubavi, mi teško mijenjamo značajno a jednako i navikavamo druge na one palete, skale i mjerila u kojima smo odrasli i stasali ili u kojima se gubimo i tražimo a u tim procijepima zapravo trajno živimo. U svemu tome znamo biti jedni drugima potpuno neshvatljivi a da to i ne primjećujemo, protuslovni i smiješni, naše su predrasude čvrste i žilave ali to i ne smeta osnovnom jer i tako mi sve gledamo svojim očima a očima sličnih to još utvrđujemo da bi se snalazili u oblaku vlastitog zapažanja i okruženja.
U mom genetskom sjećanju puno je tintarnica, balonera, pokoji bilijarski stol, ono je tih a sapet iskušenjima uvijek prijelomnih događaja u koje se taj svijet predaka volio umiješati, jedna kutija samljevenih stranica Hessea i Borgesa koja se veseli bez grohota, ne plače niti strahuje, veže cipele dvostrukim čvorovima ali nikako ne stoji po strani nego ulazi u brzace da bi zadovoljilo imperative usvojene čitanjem stripova o princu Valiantu koje teško prerasta. U utakmici koja traje dugo, život traje dugo, na nazorovsku skolonost oduševljenju koja ne vene nikako penje se i stasa bršljan sarkazma i čini neku bimetalnu botaničku konstrukciju na kojoj, eto, i moji dani teku pa i ovo jutro. A ovo vam govorim zato, dragi, da na svojim optičkim uređajima kojim mjerite sebe i druge, iz neke razonode ili nužde, još jednom i bez ambicije koja nečem služi osim sebi, zapitate -kako vidim svijet i sebe i kako je to nastalo.
Jer uistinu, stvori jednu lijepu jezgru koju vjetrovi dana ne pomaknu niti rezultati natječaja, presuda, medicinskih pretraga, baš ono što smo sedimentirali promatranjem sebe kao ukupnog bića i demistifikacijom svojih i korijena i debla.
A ovaj dan želim nek vam je radostan i drag, kuhajte kave crne kao okno rudnika u Trepči i budite blistavi kao zaljubljeni ledenjaci. Ovo zadnje je jedino važno.
Dodaj komentar