Featured Kolumne

DOBRO JUTRO 27.11.2022.

dav

Dugo već gledam iz kabine u podrhtavajuće i mokre akvarele svoje životne ceste, strastvene i snene poput scena iz filmova Istvana Szaba, svoje duge i tjeskobne Nebelstraße ispale iz kakvog putopisa slovačko austrijskom granicom, pa neki put na Wiener Neustadt, neki put obratno i na Miškolc i dalje prema Užgorodu..ili baš na Osijek. Među pružne prijelaze što zvone u suton i grbava jelova raspela, carinarnice i jeftina prenoćišta za slijepe putnike odredišnih pošta mojih zadanih poglavlja povijesti, bučne džambase i autobuse s turistima što su kupovali karirane košulje i sir Turist, vječnu robu hunskih trgovina dok je Zid u Berlinu stajao i podupirao binarni svijet. Promiču ogoljele krošnje, debla i razbude povremeno zvukovi kotača kad naiđu na lokvu. Bude u čas, učini se,……kad vozim kući, sve istodobno tu. Preplavi samo. Eh.

Tuku tiho u daljini zvuci vagona što se vuku nevoljko željeznicom, bruje mukli i zavijajući, spori zvuci noćnih letova koje ste zaboravili, dok su još transportni avioni imali elise i dugo prolazili, baci se klen….prolazi vrijeme. I u magli prema Dravi bicikli što promiču s kanticom glista, i pad Ernestinova, i zaboravljeni štampl šnapsa na nekoj skleli tko zna gdje, kad i s kime, sve se to poveže i opkoli me i gleda da me potopi.

A ja puštam do prsiju, pustim pa uzdahnem i izađem iz te plodne vode mojih ponovnih rađanja da me ne odnese. Eto vam, idemo. Nedjelja je, malo smo samo ovu staklenku sjećanja s police odšarafili.

Dobro vam jutro, čitajte Odjek, i njegove snene i …a što da vam govorim kad znate. Jezik kojim moja memorijska iznutrica govori može se razumjeti ili ne razumjeti. Ajmo sad.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara