U nekom času mi prestanemo voljeti svoj život nesretno, kao kontrastnu i grubu, sa sobom u sukobu tragičnu a ekstazom ispresijecanu činjenicu. Oslabi magija rastrzanosti pune sujete i nedovršene ljepote koja se kreće kao kockar zadnjim dvorištima, pa prikradao se on ili bježao, mi osjetimo da nam je ta sol obljutavila i poželimo bitno bolje pa i da naša uloga u njemu prestane nositi svoju izudaranu, na težini temeljenu estetiku koja se ponaša kao zvjere u zamci iz koje se oslobodi pa opet u nju zapne.
Pozdravimo tu, i tako jaču od ega, oslobađajuću i punokrvnu promjenu. Možemo je zvati i objasniti različito plošno. Ali ona slije snagu naših voda u slap koji se više ne pokorava cikličnom i ne propušta, ne nakuplja pa prsne, koja se više ne bavi dinamikom kojoj je hrana u tome da struže i skvrči se pa se slomi kako to čini urološki ciklus uplašenog kadeta nego se rasplamsa i ohrabri biti dobro. Budite dobro. I danas budite i preksutra, u sebi i oko sebe.
Zato dobro vam jutro u ovaj dan, neka odzvanjaju jutra vaših dana međusobno i kad je vedro i oblačno jednako, i dovikuju se, slažu i potiču. Kao zaigrani dabrovi.
Dodaj komentar