Ima noći kada se more smiri u prve pećine i utrobe svojeg ja, prespavati do jutra u tišini svojih ranih otkucaja i mira. Oplete plitak korijen morskih trava potamnjele cijevi naših plamenika bez i jedne riječi, rašire se zapešća izmorena paljenom žicom krivonogih opreznih pikadora i dočeka dan.
I gle, vidim već nebo kako razgoni noć, bliješti kao leđa snažnog brancina od porta.
Dodaj komentar