Marija se, vlasnica i kuharica, šefica sale i promotorica restorana između zgrade HRT i tzv. Tvornice (a u mom djetinjstvu tvornice) već dugo i uporno budi oko 4, pa radi tko zna do kad, bučna i susretljiva s otvorenom namjerom da srčano preporuči i gotovo nametne bolje i više, ta pometovska i atenska priroda kao najnerazrjeđeniji oblik hercegovačke marljivosti, snalažljivosti ali poštenja i ugostiteljski feniks kontrolira tu terasu i sasvim solidni broj stolova inside nekom čudesnom radoholijom. Radovan se zove oberkonobar koji je tu iste te decenije i oboje su već, dugo su oni već tu i dugo već za njih vrijedi da nisu početnici, Radovan je jednako neumoran i visok a žilav ljubušak rimskih crta lica i iste i neumorne prirode ali tiši i pomalo asketske i stroge građe, oboje imaju apsolutnu ugostiteljsku memoriju, sjednu s gostima, nemaju oznaku lokacije za restoran koja iskoči kao prijedlog niti su na Google kartama, imaju cijene koje su sasvim pristupačne, raštiku zbog koje se suze nakupe u očima onima koji su je jeli u djetinjstvu pa su je opet poslije pola života tu otkrili, nema tu ničeg zamrznutog niti konzumnog nego sve dolazi kao da je 1950-a ili i ranije, ona zove stalne goste “ljubavi” ili već nekako familijarno, rukuju se i tapšu i grle, Radovan jučer uzvikne evo stiže mi Vrgorac jer on pamti i zna svačiju biografiju i podrijetlo a moje je u polovici iz Vrgorca, oni imaju otvoreno vino ali odlično i znaju kad za stol poslati na račun kuće po mezzo litro, oni rade s minimalnim profitom a maksimalno asertivnim pristupom i sve je ne njima takvo kao da vrijeme ne teče a i oni su sami u tom poslu od doba kada su se vrata na zagrebačkim tramvajima otvarala rukom i preko poluge koju lijevom rukom okrene kondukter, ja mislim da su oni godišta ne mlađeg od 1960. a u poslu od sigurno prije nego je dvadeset godina života. Ja nikad nisam vidio da netko u rukama od govstiju drži jelovnik niti da netko od njih kad uzimaju narudžbu nešto zapiše, i ja sam uglavnom tu dovodio ljude radi poslovnih razgovora, irance na japrak i ..oni su čudo, vremeplovska kapsula koja se ne predaje. Eto, jučer sam s klijentom tamo bio, on je tamo stalan gost isto tako čitavu vječnost a i mi surađujemo dvanaestu godinu. Ono zanimljivo je da oni i kad kupuju novi stol ili posuđe ..to ne bude izgledom ili ničim kao da je proizvedeno nakon tog vremena, tu da vidim Tina ili Krležu, Bulića Franu ili Mačeka ja se ne bi uopće začudio nego bi mi se to tek navečer pojavilo u glavi kao nešto čudno. Postoji i brunch, obrok koji .. a late morning meal koji mi tamo zovemo marenda ili gablec a za brunch nitko nije nikad čuo na sto metara od HRT.
Palo mi je na pamet pa sam prepričao, jutro je i četvrtak je. Jutros ću prvo skočiti po kit za drvo i renovirati neku našu stolariju jer ostalo ću obavljati telefonom jutros i internetskim putem, čak sam kupio i špric za boju na struju pa se svime time hvalim i s Motorole pokazujem što smo sami radili, što majstori a što kupili sasvim novo. I shvatim jutros, planirajući dan, da ta potreba da toliko toga radimo sami a i da se budim prije pet, da više toga od sastanaka obavim za stolom nego na platformi Zoom, da sve to zapravo predstavlja srodan i blizak pristup radu tog restorana. Čak kad se vratim iz Dubrovnika pa donesem od Marijaninog oca travaricu ja je negdje “gdje mi je važno” odnesem kao dar, ne toliko u poslovni svijet i ja je zamotam u obični papir kao prije 50g kako se radilo i shvatim i da mi je unos obrazaca u aplikaciju Obad morao unositi tajnik doktorskog studija a ne ja s laptopa i da sam ja sjedio kraj njega za to vrijeme i nasmijavao ga…nije to baš jako daleko od načina kakav slijedi i 2023. Marijino zvono.
Dobro jutro svima, i nekako, nije to dvadeset i prvo stoljeće baš sasvim došlo. Ili je došlo ali se ponavlja u jednom dijelu koji ima neku svoju unutarnju logiku i razloge.
Dodaj komentar