Postoje, rijetko ali postoje, pripadanja dublja i jača od svijesti i nego od ičega čime čovjek vlada. Žudnje što sežu u slojeve gdje ne seže niti najdublje korijenje stabala u kojim još odzvanjaju odjeci prvih detonacija njihovih zajedničkih podzemnih ploča za koje sami nisu znali ali koja su toliko silna da im je nemoguće ičim vladati. Lomili granje ili gledali u akrilne prizore neba što ga razgoni sjevernjak, one se i protiv volje osjećaju uvijek . Sijeku mir drugima, netko i nekad sebično i grubo, zbune, nekad samo nasmiju ili narugaju, sebe i svijet poput nijemih bića iz doba kad su nebom tek odzvanjala prva nijema iskrenja. I opet potrče u susret i krenu, još bliži nego su znali biti, topli i radosni, razgovaraju i očima i rukama i glasom, i onim podzemnim vodama što ih razvuku i bacaju, i odustanu izmorene a nenavikle na apeironske sile iz središta bubnja zemljine magme. Rastanci kojima su kažnjavali moju nespretnost i nemar, povratci kojima su se otimali pa naglo predali. Nekad te pukotine vremena zovu bubama, nekad tragičnim, nekad operetnim. Nakon dugo vremena je tako bilo opet, crimen je toga samo na meni, i ukupne i kolateralne štete. Ja na kraju, samo znam da je jedan oštar kamen u plućima nestao kao da ga nije bilo, koji ne bi u toj praznini dugo mogao nositi. I da smo opet tu.
Polako, koliko mogu i spretno, oni rašire ruke i urede gredice vidljivog svijeta. Netko blago razočaran ili s opravdanom gorčinom, netko možda i sa željom da spriječi, uvjeri drukčije, ocrni ili uspori, netko s ljubavlju i toplinom, netko sa zgražanjem, ljudi to prihvate. Neki samo odmahnu rukom i kažu- pa hoćete li tako svake godine opet. Ili naruče dva Velebitska piva i namigne kao da kaže – smiješni budete. A ja se nasmijem poput kakvog podmokovskog junoše koji je zaustavio njemački tenk pa sjedi u poljskoj kantini i otpio je upravo gutljaj tople votke. I opet je komsomolac.
Dodaj komentar