Featured Kolumne

DOBRO JUTRO 15.6.2021.

Postoji u čovjeku, u meni zapravo…pa ne znam ja za druge, jedna bitna i osnovna slika za “ako ikad sve padne”, jedan duboki san, o osnovnom meni. To je šutljiv čovjek, s jednim koferom, koji se budi prije svih, i ništa ga ne potresa. Takav može biti u bolnici, na robiji, pod mostom, to je njemu svejedno, niti se žali, niti što, ili koga žali, on je tu..ne ovisi on o “što ćete s njim, i što će biti”, napravio je krevet, pristojan je, smiren, i šuti. Ne boji se, njegova je premoć nad situacijom apsolutna.

Na jedan način, ta je moja slika sebe uvijek tu, odmah pod površinom, u svojoj skromnoj strogosti je ona i sasvim bahata, nju jakobinske ruke ne dotiču, svijet je tek obična okolnost, nije se tu netko isprsio kao Rade Končar, tu se sa tihe visine samo klimne glavom krvniku, skoro pokroviteljski, ali “nismo mi, dragi, isto”. I ja nosim taj “mod, u imaginarnom novčaniku”, nikakve erinije, furije, nikakvi osloboditelji, osvetnici, nikakva ideologija ili drugi kal, ništa se tu ne polemizira, nije se niti uvrijeđeno, samo pucajte, razumio bi vas ako bi se potrudio, ali mi se ne trudi, samo naprijed, u moje tišine, i njihove čiste linije i pejzaže i tako… ti svijete nisi građen tako da tu možeš ući. I to daje jednu tihu asertivnost, neku “pa eto, momci”.

Volim, volim kad uspijem preslikati neku tarot kartu koju nosim, opišem to u par rečenica pa…ponudim. I to veseli.

Dobro vam jutro, i tebi svijete, i suncu što izlazi. I svakome. I krupjeu ove kockarnice..što se stisnula između Alpa i Rodopa.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara