Što zbog korijena, što zbog granja a zbog debla smo najviše, da, i istodobno. I kad kažemo da je život čudesan onda to nije neki kurtoazni uzvik tek tako nego jer nitko sasvim ne pozna zašto je, zašto je takav i u čemu sve se nalaze odgovori o njegovom nastanku, rastu i trajanju. Mi ga poznamo samo iznutra, iz onog što jesmo a da bi znali više moramo ne biti mi sad nego netko sasvim drugi, pa i tada bi vidjeli sebe kroz toga drugoga i to opet ne bi bio doživljaj izvana nego iznutra. Sve što jesmo, vidimo, i što znamo je neraskidivo s time kakvo nas jutro budi upravo sad- evo dok ovo čitamo što smo kroz to vidimo i izvan toga ne vidimo ništa, sve i da smo najrazumniji ili nasumični kao munje nad starom planinom.
Dobro vam jutro želim jer ovo jutro i mi smo jedno, ako se kroz njega probijamo ili baš klizimo kao čun što ga nosi bistra rijeka što se u nizinu spušta. Nema nas drugdje nego jutros, time nas nema nego oduvijek i zauvijek, prošlost je što pamtimo a budućnost što gradimo. Ali mi smo tu a ne drugdje i mi smo mi a ne drugi. Budite tu, budite vi, budite se u vječito proljeće i listanje i iskra koja nam snaži i traje i probija od tjemena do središta zemlje. Duh bez zemlje je samo tlapnja i lutajuća sjena, zemlja bez duha je samo razvalina i smrt.
Živimo zato život, tu puninu i mir, u tisuću boja rastrčanih i lijepih. Nesalomljivih i radosnih.
Dodaj komentar