Dobro vam jutro moji stvarni i virtualni suseljani, kosci i sijači susjednih životnih njiva što nas katastar međe i poplave stalno miješaju i prevrću i igraju se granicama svjetova što ih osjećamo svojim.
Dogodi se pred radni dan nekad, čak i usred. Želim se stvoriti ponekad na par sati sasvim drugim i sasvim drugdje i to zamislim. Budem opet slični ja na nekom putu sličnom onom iznad Činovničke livade i objašnjavam o tome kako je nastala legenda o Ahasveru, o tome kako je on zapravo bio perzijski kralj i kako je i zašto cijela kontroverza nastala, ili nešto drugo ili sasvim deseto, pa da me baci natrag u hodnike moje stvarnosti gdje ću vidjeti da je ovaj bijeg u drugog mene sasvim blizak originalu i tek destilat koji je izostavio dio svakodnevnog meteža i ništa drugo. U riječima i željama, u snovima i vizijama, mi smo jednako mi. Mi smo cjelina, bila u tom oblaku ukupnosti tkiva sasvim različito meka, okoštena, gipka ili masna, mi smo ta stanja neke temporalnosti i najiskrenije…neku individualnost uopće ja ne želim iznijeti u vječnost, sasvim mi odgovara da ono što će od mene biti vječno i bude ono najbolje a to sigurno nisam ja kao ova krhotina hesseovskog opusa napucana vis vitalis koja je i tako univerzalna ali smo njom različito krupno soljeni.
Dramatična i lijepa fotografija jutarnjeg prizora juga je u objavi, plamičak je kreativnog zanosa za danas u zglobovima i širi se kostima šupljim i zvonkim kao cijevi seoskih orgulja. Idemo. Vežite u svoje marame što ćemo danas jesti u podne, i čekati večer među brazdama dovikujući se, hrabreći se i čekajući nek smrkne još jedna stranica dok već otvara pisac novu.
Dodaj komentar