Te su jutarnje fotografije zagrebačke Knežije nekog intuitivnog maglenog noira i snimljene iz šetnje, mali podsjetnici da je vrijeme kotač koji se okreće ili vrlo sporo ili na izgled i prividno, vidite da tu sve ili sliči ili pokušava sličiti na XX stoljeće. Mi smo u nekom razredu osmoškolke imali za školsku zadaću zamisliti i opisati život nakon 2000-e. Ne iz presudnog ideološkog progresivizma nego iz opće klime kraja 70-ih, mi smo opisali svijet tehnološki drukčije i čak manje napredan nego je 2000-i bio u svijetu stvarnosti, ali odnose među ljudima…osobne i čak u međunarodnoj politici mi smo mahom vidjeli bitno uređenije i humanije nego jesu. Svijet smo vidjeli kao veliki i osvijetljeni Dom zdravlja u kojem antifašističke nacije kroz Vijeće sigurnosti budno stražare da se ne bi događale kakve nepravde, rat je tu i nemoguć, blokovi toga vremena post2000-ih su već popustili svoje stege a pokret nesvrstanosti je ona međunarodnopolitička avangarda koja daje glanc na ukupnu ravnotežu i pravdu, vidjeli smo to onako dječje naivno, ipak s indoktrinacijom kakvu je pružao školski sustav i državni TV program, neku glad, vladavinu kriminalnih bandi i trgovaca ljudima, ratove i kaotične sive zone i prostornu i činjeničnu u svakom prostoru, sve smo to mi tada zašiljenih olovaka smatrali nemogućim ili već tada pred izumiranjem. A eto, ne samo da su nekakvi moćni vlastodršci u sasvim drugoj namjeri i navici formiranja stvarnosti nego i obični mali Gustavi iz onog mađarskog crtanog filma nisu ništa bolji. I ne samo to, mi koji smo to pisali smo (p)ostali ili čak regresirali u najplići konzumerizam i svaku zabluđenost i nihilistilku kloaku vremena koje od pada Berlinskog zida gubi svoje iole prosvjetiteljske obrise i u kulturi i u svakoj drugoj destilacijskoj separaciji stvarnosti. Eto nam, tu i ovako nam je živjeti ali tko se želi odmetnuti od uniformirane u kaos stvarnosti neka bježi u brda bar jednim svojim dijelom uvjerenja i mašte, neće niti postupci tada izostati. Nikako se nije činilo da će i kao u vrijeme Ovidija vrijediti da “dat census honores”.
Ja sam osobno i tada bio vrlo skeptičan, to je zasluga mog ranog iskustva virusnog meningitisa u dobu od dva tjedna, držali su me u bolnici u vrijeme prvog značajnog formiranja u izolaciji i mraku, svojevrsnoj samici, i usadili mi duboko nepovjerenje prema sustavu, kasnije sam lako zapažao (možda i prelako) da sustav nema dosljednost i kredibilitet iako mi je sustav spasio život tada, bez bolničkog tretmana bi se ugasio kao i po trećinu djece i u najkulturnijim građanskim okolnostima u generacijama rođenim još 1900-ih. Moju je sliku svijeta spasilo ili joj je uskratilo (to je isto) od svakog velikog prepuštanja i osjećaja bezbrižnosti, ja sam sa šest već zapažao da je svijet lažljiv i pun zasjeda. Da je čitav jedna zasjeda.
Ali mi smo sad tu. Tu na ovoj razgledničkoj fotografiji koju sam istaknuo za jutrošnju kolumnu, nemamo drugog “tu” i polemiziramo i bez riječi sa svojim unutarnjim predodžbama o kuda i kako u tom “tu”, zalažemo se za nešto ili samo srljamo, čekamo što će biti ili se brinemo samo za hranu i ogrijev, kako je kome dano i moguće.
Idemo. Neka smo dobro, želim vam svima da smo dobro, živjeli i hvala na čitanju. Čitajte Odjek, njega bar nitko ne podržava jer…jer Odjek nikoga ne podržava.
Dodaj komentar