Kolumne

DOBRO JUTRO 14.7.2020.

Kao jako mali ležao bi na travi na leđima i gledao oblake, imao sam osjećaj da je gore Bog, da je on nešto sunčano, zaobljeno, dobro i meko ali da je sve što mi je spremio za mene ipak rubno moguće iako je u dobroj namjeri. Jer da sam, možda, manji nego taj Bog misli ili želi da jesam. Nije mi to netko tako govorio pa sam povjerovao, imao sam takav osjećaj. Tako moj Baggins leži kraj mene u ljubavi i povjerenju ali kad se ustajem on ipak skače jer…jer sam puno veći pa nikad ne znaš.

I jedino što sam htio u to vrijeme je ne biti mali pa moći izdržati i provesti dovoljno da ispadne da nisam mali. Ne mali jer sam dijete nego ukupno. Čak, to je sigurno pogrešno, ali i nisam se toliko brinuo u životu da mi bude dobro koliko da ne ispadnem kao ona djeca koja zadnja uđu u školski bazen. Nikako mi se to ne sviđa, ove koji žele da im je dobro sam prezirao i zavidio im, borio sam se protiv toga svim silama u sebi što više strepim kako će Bog pomisliti da se bojim nego da mi neće prepisati neku livadu i reći “sad je to tvoje i ništa ne brini”. Još tu kost nisam progutao.

Dobro vam jutro, vi što ležite pod nebom po kojem plove oblaci kao i ja. I gledate ih između dva školska zvona ili kasnije ili bilo kako. I još ste tu u svijetu krtičnjaka, trave i čistina veličine nebeskog lakta a vama ogromnih.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara