Svi mi, praznovjerno je ali vjerujem, imamo neki ishodišni algoritam po kojem nas život tretira, kako nas gnjavi i čuva poput trenera, neki praobrazac u kojim se vrte naše životne epizode i padovi i oporavci, uspjesi i prokockane prilike. Kad su se sagradile zagrebačke Rakete, tri nebodera nedaleko zgrade Vjesnika, upao ja, klinac, u neku parmetarsku zaostalu rupu, i svi trče..a moja majka zna i kaže čak umirujuće “Vanja je to,”, malo kao pohvala, malo i kao etički prigovor, prati me u životu da…što god me snađe ili pogodi, za čas budem opet dobro, a i da će me i uistinu velike nesreće mimoići. I pogodila je, već sam ja bio na pola puta od neke ukopane cijevi do travnjaka, i kako je i u Šestinskom Lagviću rekao na ručku jedan moj kontroverzni poznanik iz mog teen razdoblja bum bum sportova, da sad netko ubaci bombu, samo bi se ovaj izvukao. On nije, ubijen je od ljudi iz svog dark side svijeta dok je na Selskoj jeo burek. Tada je bio potencijalni klijent odvjetničkog ureda u kojem sam proveo one godine odmah nakon rata, i kad se u Matošu počelo jesti za vorspeize pršut s dinjom…kao znak da si moderan i perspektivan stalni gost, kakvi smo mi bili. E taj osjećaj “bude sve ok”, koje mi eter, providnost, ja mislim da Bog ..dodijeli, meni omogući jutarnji osjećaj razdraganosti u mjesecima najdužih dana u godini, svibnju, lipnju i početku srpnja. Jer jutrom i kad zazeleni, a rano sviće, meni bude….uvjek bezbrižno, da je ne znam što u kalendaru ili oko mene, oduvijek je tako, pa i Dobro jutro pišem baš zbog toga jer me tako razveseli moje ranoranilaštvo, niša neke bezbrižnosti i poleta.
Eto. I da, netko nas, ili nešto, tretira slično, mene- bum ga rivnul malo jače, al ga bum i zvukel, ne pustim ga ni sam tak napred, al mi je drag. Dobro vam jutro, a vi razmislite..ako vam se da, je li i vas ta neka središnja točka života, na svoj poseban način dribla.
Dodaj komentar