Htio sam vam reći da se nemamo mi što sebe sramiti pred ovim i ovakvim svijetom. Noć je, dragi moji, u svom unutarnjem miru i radosti se nađimo i ohrabrimo s jutrom. Svijet je…..čekajte. A što je ovaj svijet, tek jedna velika zalagaonica koja podnosi jedino poslušne, kisele, i gramzive, a tko se iz nje otrgne pa bježi u krš, puca mu momčad u leđa. Ali to ne znači da trebamo očajavati zato, ne znači niti da mu se trebamo pokoriti.
Beethoven je otrgnuo prvu stranu treće simfonije, Eroice, i ukupno, svi koji sanjaju slobodu su pomalo naivni. Ali ne sanjati znači umrijeti, i to snom teškim kao tačke ilovače, ne voljeti znači umrijeti, ne biti znači umrijeti i odustati. Nije namješteno da bude lako, namješten je labirint i trim staza kompromisa i malih poraza i posrtaja je namještena, i petkom ili nedjeljom u kakvoj restauraciji da se popije mezzo litro i gura dalje u krug. Tek tako da se ne odustane, i da se na par sati zaboravi da je namješteno.
Ali mi ćemo sanjati. Stotina mu gromova, sanjat ćemo u sred ovoga tugaljivog kaosa pletenog od treperave neonske svjetlosti i zabrana, kamata, i ono malo milostinje koje nam dopadne, i gromki i čvrsti, i topli biti. Jer to je i jedino što vrijedi biti. I jedino što je lijepo biti.
Svi smo mi orahove ljuske na… čak ne na oceanu, nama je i more ocean. Ali budemo li imali srca, budemo li hrabri bar toliko da se za prstohvat manje bojimo nego se očekuje, bit će sve drukčije. Gorite za sve nas.
Dobro vam jutro, vrijedi živjeti. Jutros, sutra, dok u nama ta mala i klimava životna pumpa treperi. Hvala što čitate Odjek, i njegove jutarnje budnice i pokliče, melankolične literarne akvarele i druge fantazmagorije.
Dodaj komentar