Kolumne

Dobro jutro 14.12.

Ishodišna točka mog sebe i jest travnjak. Na njemu su moji prvi potoci i mlado sunce, što me god snađe ili opkoli a ja se tu vratim i pobrišem  do jutra sve drugo do točke moje početne proljeti kad sam na Cmroku teturao oko svojih bijelih dječjih kolica i odlučio početi ne htjeti biti čuvan u prasku svijesti tek otkrivene muževnosti. U to sunce nad parkom gledao sam od tog časa drukčije i sjećam se odlično tog trenutka kad sam se poželio odvojiti od onog što zovu prima materia, ne stavljati glavu u krilo i počeo željeti svoj nepoznat svijet pa makar ne znao kako ću ga stvoriti. Ono što priznajem i ocu i majci je što im je moja potreba da se kad se spotaknem u tom pletenom skafanderu sam ustajem bila draga, on je bio zanesen prijatelj antičkih klasičnih temelja a ona profesorska kćer koja je voljela da joj sin pušta zmajeve po vjetru , da se ne grozi hrušteva i ne nosi kapu, ja sam sve kape svog djetinjstva zaboravio po parkovima i gađao se kamenjem a njima je oboje bilo na prešutni  i neodobren način milo.

Svako jutro, svakog dana, ja krećem iznova iz te točke, uvijek iznova. Ljutio se ili veselio, vjerujem da i svi drugi kreću na sličan način uz odjek (subliminalna poruka..) tih prvih koraka i padova i gledanja u sunce, posezanja i puzanja i prve ugrize buba, svitanja i sutona. Sviće uskoro petak.

Budite zvonki i neustrašivi, ne trpite nego dišite da vam uđe zrak bistar do rebara, idite u dan. Ljubite snažno i pravedno, prevrnite svoje hodalice i govorite pčelama. I ostavljajte iza sebe trag kakav znate. Pa radje da ste koga i porezali nego ugušili. Volite svijet.

 

 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara