Zanimljivo, meni je zanimljivo, kako zna biti da me… jednostavno me poneki dan savlada. Nekako me načne, dugo se to skuplja, tjednima. Onda naglo i kroz jutro osjetim kako nasipi popuštaju što moje obaveze i ambicije drže u nekom redu vožnje i kako se nakupljaju i čepe moje unutarnje željeznice i transverzale. Kad se to dogodi i kad dan stane do sutra, meni postane na jedan način svejedno. Jednostavno, poput izmorene jezerske crvenperke na udici, jednostavno mi se učini da je sve bito kod mene u glavi, da je sve nebitno svuda okolo, a da ne upravljam niti s jednim od toga. Bude to nekako i u svojoj bezbrižnosti, pa i u beznadnosti, nekako duboko i lijepo, pomireno, i tako zaspem. Sutra se u pravilu pobudim zašiven i stegnut, čak i naoštren. Ne svaki puta, nekad se probudim tjeskoban i moram tako “lijepiti vazu” i tada čekam i najmanji rezultat da me osokoli i time pomogne pa da ide lakše. Ali ništa ne bude lijepo kao taj trenutak odustajanja, spremnosti na poraz svake vrste. I ja mislim da svi tako ali si poslije umisle da su se jako borili, ali nisu, samo su se rekonstruirali, resetirali u ovaj skučen svijet. To nije odustajanje i bijeg, to je odustajanje od ovisnosti o ishodu i ostanak u žrvnju pa kako bude ali se ne povlačim. I to je najljepši osjećaj.
A nekad moja draga govori našem Bagginsu tobože prijekorno, nabraja mu što je sve dobio “dobio si one pahuljice, dobio si štapić, sad budi miran”, okružena knjigama i dok čita mu govori a on ju sluša s jednim uhom podignutim i bude to veličanstven prizor i topao. I bude ona tada nadnaravno lijepa. Ja izađem iz schlafzimmera gdje nešto pišem i čujem, nekad se tako razdvojimo dok radimo nešto, ja slušam od Albinonija koncerte za obou, odspavam na kratko pa opet nešto radim.
Ti su mirisi kioska s kokicama i košticama, zvukovi i boje preslatkih orašnica, ušećerenih jabuka i bazooka guma za žvakanje ostali u sjećanju, pucketaju kokice u onom sjajnom reaktoru, zarezuje vješto žilav gorštak kestene i bude to tako blizu kao da je jučer igrao Lee Marvin u Triglavu u Okićkoj, na ćošku je bio mitski Berlin…eno se još ocrtavaju slova na prekisloj fasadi. To je bio duh pokisle Trešnjevke sa svojim iseljeničkim studentskim, maloposlovnim i svim drugim kombinacijama s malo šanse a puno strasti i planiranja.
I dobro vam jutro. Stvarno da. Kao svoj svojima.
Dodaj komentar