Kolumne

DOBRO JUTRO 13.7.2021.

Čuješ li taj ogromni sat, kojem je sunce tek kratko zrno riže, tek jedna od mnogih kuglica, koji se nikom ne utječe, samo vrti, klizi, diže i spušta oceane, vladare, i naše vlastite plime i oseke. Ja ga nekad čujem, sa jednog od bezbroj svjetova, iz jednog od bezbroj vremena, iz jednog od bezbroj načina u kojem kruži i nadlijeće. Čujem, kao daleku baroknu glazbu nekog gornjenjemačkog radijskog orkestra, s Iskrinog radija Savica, mislim i da taj sat kasni, da mu je previše snjegova i rudarskih okana, naših džepnih sudbina, nada i ponosa. Ali da ga neki omanji, sijedi i s cvikerom, urar u kariranom prsluku, svejedno i s radošću, stalno priteže, vješa male utege, i podmazuje.

Možda i to ja tako umišljam, ali i moj je svijet mašte dio tog kozmičkog mehanizma, njegove nerazumljive misije, u šumi zupčanika zelen proplanak, i po kojim oprugama i kotačima spavaju vjeverice, dabrovi, i šumarski praktikanti u špilhoznama.

Dobro vam jutro, pucketavi svijete kozmičke prašine, umišljeni i zamišljeni, prolazni, a opet vječni. Životi i svjetovi, tihi pokreti nebeskih oktopoda.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara