Kolumne

DOBRO JUTRO 13. 3. 2020.

Svake noći pred jutro ja na kratko stanem kraj prozora i šutim. Moje se misli razbježe kao šarene ribe da se otkotrljao u more kamen, u meni u čas sve zamre, i struje i haluga i sve što u nama leluja, diše ili kuca.I kad tako nestanem otvori se jedan prostor blage radosti i mira, jedan podvodni izvor neopisive snage. On preplavi sve što znam, bez pitanja i bez odgovora, bez ikakve ovozemaljske gladi ili čežnje, on je  jedna apsolutna punina koja je zapravo uvijek tu.
Nakon toga sve se uspostavi iznova, opet postanem jedan ja i moje okolnosti, vrijeme opet poteče i opet bude neka godina a neka ne jer još nije došla ili već spava, planovi i razmirice, opet se šarene ribe ovoga svijeta vrate među travu i stijene, opet bude da je danas petak a ne neki drugi dan, Zagreb a ne neki drugi grad. Ali ja znam da je ta tišina tu, ta apsolutna punina i mir što je u središtu svih kozmičkih sfera.
Dobro vam jutro iz te tišine gdje je sav život svijeta jedan život koji nema početka ni kraja, iz te sigurnosti i mira. Tri puta je pokucao pod prozorom dostavljač kruha, udahnuo sam duboko kao prvi put, dobrodošle zagonetke i križaljke površine kozmosa, i prvim autobusima što prolaze i svima nama. Jer tamo smo svi jedno a tu smo svatko u svojoj mapi kojom hodamo kao pukovski konji, trčimo kao  čagljevi kršem, kao barske ptice prelijećemo dan i okrećemo svaki svoje listove skripti što miriše na šapirografe i tintu.
Dobro nam jutro, slobodnim i zbrinutim, sjenama istog plamena na stijeni. 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara