Kolumne

Dobro jutro, 13. 2. 2020.

bsh

Sinoć je mjesec bio tako lijep da sam ga fotografirao iz šetnje za Dobro jutro, i ovo malo života ispod njega. To je, pa vidite, tako malo ulice i ljudi da se sa nekog nebodera vide kao neka mrljava točka, iz satelita je čitav grad neki osušeni piksel.Ali u tom treptaju tog piksela tek je naš svijet, svakog od nas koji se sad tu pišući i čitajući dodirujemo…  svakome od nas je njegovo jutro čitav svijet i hoće li se pomiriti s nekim, snaći za neke pare ili saznati rezultate kakve pretrage, hoće li rezervirati stol za Valentinovo ili jednostavno hoće li mu u auto stati stol koji će voziti u subotu na vikendicu da na njemu s prijateljima karta i pije do duboko u noć. Tako smo mali. Ali i da drmamo cijenom nafte ili vladama balkanskih država, opet, ako nas nešto zaboli ili razveseli, ako nam je pusto ili baš ne, opet smo mali. Pa kad je već tako onda pod tim izletničkim šatorom svoje osobne stvarnosti ako smo vedri i poletni jutros, ako možemo pod njim ipak nešto, možemo puno. 
Zato otvarajte svoje oči i tih par žetona života koje imate stisnite u šaku kao da ste desetogodišnjak u lunaparku, svaki iskoristite bez čekanja ali pametno da vam srce tuče do u zadnji kutak svemira. I hoće. I budite dobro i veselo kao likovi iz filmova koji nisu još privlačili katastrofama i sudarima asteroida nego bi žene zabacile glavu i otvorile oči a muškarci ih prodorno gledali natrag i strizali oštrim brkovima na vrh gornje usne. Ili bi, kao u francuskim šansonama, samo išli ulicom i jeli svaki po jedan kroasan. Vrijedi život toga, još kako. 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara