Featured Kolumne

DOBRO JUTRO 13.10.2021.

Dugo se… nisam sviđao sebi, onakav kakvog se pamtim u to sneno vrijeme, kad su ljudi automobile još prali na Savi, pilo se subotom “u Moši” rum – colu, klizalo na Šalati i pilo kuhano vino, a u Vlaškoj se počeo prodavati Cassucci jeans. Činio sam se sebi nedovoljno snalažljiv, usmjeren, čak i naivno besmislen. Kao da sam “nešto propustio”. Po mjerilima koja su ovladala mojim, već četrdesetim godinama života, bio sam, i kao dijete i brucoš, nepotrebno očaran nebitnim, veći dio onoga čime sam se bavio, ili na što trošio vrijeme i džeparac, nije se moglo upisati u CV, ili profil na LinkedInu. A čak i devedesete, kad su uspostavile svoje vlastite kriterije i uzore, moja se svakodnevna, dotadašnja, i biografija i logika života nije sasvim uklapala, ta mitteleuropska, urbana, a ipak stvarnost i logika “onog vremena kad su se skripte umnožavali na ciklostilu, a zubarske ordinacije imale još onaj jaki miris”… bile su te moje godine, kao da negdje ispale između svih tih epoha i mjerila, nigdje se one sasvim ne uklapaju. Pa i te devedesete sam dočekao tako, kao student koji potpisuje peticiju “za povratak bana na trg”, jednako romantičarski izvanvremen i spontan, evo tu blizu gdje je ova fotografija nastala, u Katarini bi pili kavu prije predavanja u Ćirilometodskoj, i sve mi se tada činilo što se zbiva u toj 89,i 90-oj, toliko ozbiljno, veliko i stvarno. A ja sam to vjerovao pomalo operetno, svak bi vidio da se neću baš… sasvim snaći.

Danas, prije nešto godina, zapravo, zavolio sam tog, naivnog i strastvenog, neotvrdnutog cinizmom ovog vremena, sebe. Pa što, ako prva RTG koljena, ili druge miljokaze pedesetih, nisam dočekao… a da je sve iza mene bilo korisno, mudro, linearno i mjerljivo, pa što ako smo se čekali u Draškovićevoj za subotnje izlete na Grafičar, i crni Paulaner na Zdencu, ako sam čitao te meko uvezane gotske romane iz “strane knjižnice” kraj Jaruna, pa što, uistinu.

Znate, smijemo voljeti sebe, svoj grad, svoju ranjivost i lutanja, možda i s malo sjete, možda i s zrno nedostajanja. Ali toplo, onako blago, ponekad, kako zasvijetle gornjogradske lanterne u kasnu jesen, kad su dani sve kraći i kraći.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara