Kolumne

DOBRO JUTRO 13.1.2021.

Dugo bi mi to vozili bicikle trnjanskim uličicama, usput uzeli kukuruze, u dućanu koncentrat za sok, u prahu, Gringo, naoružani praćkama od električarske žice, šprihericama, i s kojim startnim pištoljem, engejcem, kakva smo samo falanga bili…musava, naivna, i beskorisna. Sanjali smo svoje “stajanje Sjever”, radili lica kao Lee Marvin u Dvanaestorici žigosanih, i prepričavali strašne priče o crnom čovjeku, koji se pojavljuje pred nevrijeme, pa bih se ja…koji sam najuvjerljivije pričao, uplašio skupa s drugima, i mi smo se osvrtali svi zajedno, uplašeni vlastitom maštom.

Rasulo je to, s lakoćom, vrijeme…iz igre, kao rukom. Ostale su negdje drvene nunčake, tko zna gdje, i nisam upoznao Bernardu Marovt, niti našao podzemni grad, davno već nema mačića koje sam krišom hranio, da se ne vidi da mi je stalo, i motao u gornji dio Yassa trenirke, za koju sam lagao da sam je izgubio. I Ćiro je već star, i svašta govori. Evo, pišem svoje rane uspomene, a niti ne znam gdje su ti moji, iz vremena kad sam zviždao Morriconea, a sve bi se šuplje čulo, kako sam loše zviždao. I čitao Virginiju Woolf, pa imao status posvećenika u psihu, i druga znanja odraslih…a trener se ljutio što bi redovito zaboravio gornji dio karate kimona…da sličim na Bruce Leea, a ne Chucka, u njihovoj borbi u kinu Lika, pod Koloseumom. A gle me sad.

Idemo dalje, i dan će početi. Živjeli.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara