Kolumne

Dobro jutro 13.1.2019.

Nekako sam to sve drukčije zamišljao kao klinac. Kad bi trebao sažeti da u kom smislu drukčije, rekao bi- ozbiljnije i iskrenije, ozbiljnije u smislu vjerodostojnije a iskrenije u smislu staloženije. I državu i politiku i poslovni svijet i ljude ukupno, pa i sebe u svojim …ono što vidim od svijeta mislim da je dobro što se od djece čuva kao tajna iako to odrasli ljudi čine da bi ih djeca slušala a čak niti o tome zašto to tako čine nisu sasvim svjesni. Vjerojatno sam sve to, tada davno, previše doslovno shvatio, viktorijanski ili kao kakav mitteleuropski desetogodišnjak a što sam bio, u to doba sam na Medvednicu išao pješice u švicarskim špilhoznama s fotoaparatom, stajao u redu za porciju graha s kobasicom i čekao da mi se u čašu prelije trećina svijetlog piva, čitao knjige i mislio da “stvar štima”. Onda sam počeo primjećivati da ne štima (davno je to bilo) i od tada se snalazim s tim, nekad bolje a nekad manje. I još pokušavam održati iluziju da stvar štima, ali iz emocionalnih razloga i nekog idealizma a znajući da time riskiram, dozirajući prednost koju nosi svijest o tome kako stvari zapravo stoje. Ali autoritet…neki autoritet ne osjećam odavno, poštovanje kao neizbježan odabir da ali ne autoritet. I pomirio sam se s time da nije sve to..baš tako.

Sjedio sam prije par godina s jednim zaduženim direktorom poduzeća kojem je država tada prihvatila i postavila me da mu budem …netko tko će imovinu i obaveze tog poduzeća dovesti do kraja. On je u tom času dobio potvrdu da boluje od izrazito teške bolesti, onoliko teške od koje se ne boluje predugo, mi smo sjedili uz pivo također, on mi je to rekao kao da je čuo kako je Arsenal izgubio od Reala i udario sam ga šakom blago u rame- staložen momak (još smo bili na vi ali sam htio taj odnos radi ovoga intimizirati). A on kaže – ja sam časnik hrvatske vojske. Pa dobro, pomislim, nije to sad recept za nešto, i shvatim kako se on morao za nešto uhvatiti i reći nam obojici “gle, postoji nešto ozbiljno zbog čega ne mogu ja tek tako tu pred tobom posrtati a nemam nešto drugo”. Kod petljanja nam i ne treba to staloženo baš najviše, kad zagusti da a on je bio i friški djed i svašta ali on je znao da s njim nema šale i ovako je to uobličio i meni je to bilo drago vidjeti jer..jer je tako lakše pa da je i sasvim nelogično, kad je profesor XY prava na faksu bečio oči na studentice meni je odmah bio za korak više muka spremati taj ispit.

Snalazimo se, dakle, kako nam treba. A ja ću, mili, sad svoje nedjeljno jutro sad organizirati do kraja, izaći će sunce i mahat ću s jednoručnim utezima težine EU vreće cementa iako od toga nikakve koristi ali opet..nije to tek tako. A vama dobro jutro, obavezno čitajte Odjek, budite hrabri i ozbiljni, iskreni i staloženi. Nadasve u svemu ovome zato takvi budite jer želite a ne iz nekog moranja ili paktiranja bez veze. I ne poštujte nikog jer je…časnik hrvatske vojske ili već neke ili nešto jer se to tako zove. Ali ako dobije dijagnozu – imaš rak i nećeš dugo i on ne trepne jer ..je časnik hrvatske vojske ili hodža ili srpski akademik ili žongler u cirkusu, svejedno…onda ga slobodno pogledajte i recite- pa nije to mala stvar. Kao njemu, ukupno je manje bitno.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

1 komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara

  • Covjek je ocito spoznaju sa dijagnozom sa sobom odradio. Ne zeli da ga se zali i sam se zato tako drzi, dostojanstveno u svojoj patnji i boli. Mozda je vjernik pa i to pomaze, ali svakako je hrabar covjek.