Postoji među ljudima čežnja da nedjelja bude tiha i lijepa, slobodna od dolazećih pipaka budućih i zaostalih repova jučerašnjih i sutrašnjih dvojbi, gramzivosti, muka i nevolja, naša davna i sanjana dječja soba, naš žuti, narančasti i sunčan papirnati kolaž. Ali najbolje, i o tome sve ovisi, da pred njenim vratima ostavimo one, od života, otvrdle i otežale slojeve sebe. Teških nogu i čizama odustale nas iza gumenih i zaštitnih obrazina, ugaslih glasova, tamnih bora, šutnji i podsmijeha. One koji nismo, nego nam se putem nakačilo u svijetu otrovnih kiša, ljudi i godina.
Neka zazveči nevino i puna nada, kao tanjuri podstanarskog akropala vaših ranih dana, kao koraci po hodniku davno preseljenih duša, jer… vi ste, pravi vi, ispod te krljušti kojom vas život sapinje i sedla, za koju vam stalno govore da bez nje ne možete živjeti na zemlji, još oni isti, kao prije svih vremena. Kao onda kad ste vjerovali u lijepo.
Pa da ste, i ako ste sam na svijetu, ili pri vrhu stola sa njih nekoliko naraštaja, kad jutros prhne sa balkona jato vrabaca, neka se u vama upali nedjeljno svjetlo te… nekom sakrivene a nekom izgubljene prve proljeti.
Bili veseli ili tužni, bili još nekako i zdravi ili i odlazeći, ma bili i u sto žrvanja ili u nekoj rezervnoj luci gdje se ništa više ne čeka ili ne događa…zaklinjem vas i za ramena držim s obje ruke, pustite da vas takne jedna zraka onog nadolazećeg sunca.
Dobro vam jutro, dabrovi i živi svitci pergemena, svijetlite s danom… nedohvatno živi budite. Da vas, dočeka noć, kao na tihom vjetru njišuće, tihe lampione.
Dodaj komentar