Kolumne

Dobro jutro 12.12.

Najdublje i najviše od mogućeg nas kao Ja nema.  Niti kao Mi nas nema uronjenim u neku pripadnost različitu od druge pripadnosti i ova svijest da je tako se ne postiže potiskivanjem Ja u ime nečeg višeg niti njegovim ustoličenjem u svetinju. Za života mi se ne borimo protiv tog ja nego ga nadrastamo promatranjem i navikavanjem na njegovu, svoju, ogorčenu a neuspješnu potrebu za Ja ili Mi i to se nadrastanje često događa skokovito. Možda je najkorisnije u ovome kad spoznamo dvoje- kako život moga Ja čini cjelinu u kojoj ono jasno pokazuje sve jasnije koliko je apsurdno, i kad vidimo u svom odrazu u drugima koliko ga želimo potvrditi kao sebe a ne ljubav.  Spoznajni skokovi su ujedno i najveća iskušenja za Ja, i veća od kružeće naše strasti za tragom u drugima a koja je korijen svakog ludila, potreba da naše Ja raste, pa kroz patnju, nadu, pripadnost ili bilo koji i što jači utjecaj  tog Ja na sebe ili što više drugih.

Jučer sam fotografirao ovu pticu koja kaže- ja letim. Ja ne letim,  živim, ja radim svoj posao, utječem prividno na druge i obratno i ako je moja ovisnost da taj utjecaj bude što veći i dugotrajniji, što kardinalniji i da dižem i spuštam taj utjecaj da bi svoj Ja hranio senzacijama drugih na svoje postupke i odluke, onda sam ja zarobljenik tog Ja iz čije borbe za moć ne izlazim.  Politički i drugi pokreti, strast, strast roditeljstva ili ljubavi, nisu po sebi dobri ili loši ali su oni i poligoni,  njive i zatvori u kojima se borimo za utjecaj svoga Ja od kojeg nikuda nego u krug, iznova i po još. Nisam ja bolji ako utječem manje ili jedem manje ili manje ljubim, niti ako više. Nego mi je lakše i manje sam u vlasti tog sloja privida ako o tome, iznutra, manje ovisim.

Ne možete druge uvjeriti da “bi trebali” nadjačati sebe i svoje ja jer i da ih uvjerite razumom od toga ništa nego će se to glasnije kajati da jesu ili neće nego baš prkositi a oboje je ista glad kojoj se (kao i nijednoj) ne može reći da ne bude gladna. Mi jesmo gladni. Jedino što glad Ja za svime može oslabiti je kad i koliko ju vidimo, prepoznajemo, razumjemo i kad nam dosadi. Konačno, i međusobno, jedino si pomažemo tako da podržimo nečije uspjehe i razvoj ali glad za važnosti/nevažnosti ne. Dobra večera, poljubac, diploma, umjetničko djelo, ne služe proizvodnji užitka i patnje nego sadržaju koji nose. Nije slava problem nego ovisnost o njoj i nije odgoj ili pomoć drugima, svaki utjecaj na druge, loš. Samo nas u tome ograničava i guši glad i ovisnost o tom utjecaju na drugu stranu.

Pustite druge na miru- ne da bi oni pustili vas. Nego da bi vi pustili sebe na miru i živjeli sadržaj a ne vrtlog afirmacije i negacije. Na tragu ovoga i opraštam sebi da sam vam prenosio ovo, to je zanimljivo a nije previše važno jer..jer svi ćemo jutros ući u dan. Nije mi namjera mijenjati vas, samo razgovaramo.  S vremenom i polako, već boravim na granici svijeta Ja i tišine. I to je vrlo konvencionalan osjećaj, sadrži bitno manju podvojenost i rastrganost, samopromatranje blaži patnju, oduzima osjećaj veličine a operativno ne smeta.  Čovjek se bori, naravno, i natječe, ali u tome bude sebi drag i smiješan.

Dobro vam jutro, činite što mislite da želite ili morate, to je vrlo slično. Razmišljajte ponekad zašto ste tako, možda opet, činili. A kad dodam i “čitajte Odjek”, znajte da to izgovaram sa zrnom sarkazma usmjerenom samo prema sebi. Na fotografiji je ptica, ne moj duh koji nadlijeće ovaj tekst, a ona samo gleda ima li blizu kakav otvoreni kontejner iz kojeg viri pola francuskog kruha s mortadelom).

 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara