Kolumne

Dobro jutro 12.11.

Ispod ispresijecanih  geoloških kora moje svijesti, korijenja i armatura, kablova i pragova, deponija i traverzi, blistava je i mirna  rijeka što niti stoji niti plovi, koja ne misli niti tuguje nego samo jest. Ona i nije u dubini mene nego je mimo svake dubine, ponekad se uz obalu baci smuđ srebrnih leđa ili bljesne nakon što sunce zakloni iz dalekih sfera zalutao lijep oblak.

Tiša od razuma, živi između tihog šljunka, zemljanih obala i plavetnila svoj besmrtni akvarelni sad. Ja mislim, svjestan sam je dugo, da ona nisam ja i da u tom praprostoru ne postoje zamjenice niti vremena niti riječi.

 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara