Nedjelja je, noć je i zapravo već jutro, moja su jutra puna onih tihih i pucketavih očekivanja kako ću nešto značajno pomaknuti i učiniti što dugo već čeka i stoji po strani a ja se nikako ne natjeram zapeti i završiti… a ja uvijek pomaknem, sve ono što zovemo “za kuću” napravim, pa i ono što je svezano uz posao napravim uz drugi nes ili čitam, ali ono što dugo ne dovršavam ne završim i to ima svoje razloge. Među njima predvodi onaj da se ja živo zainteresiram pa pomaknem ali bi ja uvijek “još nešto”, tu prvenstveno mislim na eseje iz područja povijesti za koje moji kolege (ja imam u više područja kolege) kažu da su ti eseji osim činjenične građe i teze još i vrst lirike a što je tek uskom kauzalnom stazom spojivo ali je moguće, pustimo sad, nije red da vas tako i time budim i podižem.
Oduvijek sam cijenio i volio u ljudima potrebu da ne budu samo i sasvim “tu”. vidite…
Kako ljudi s većom sigurnošću mogu reći da su prošli svoje životno podne i da …bacaju dužu sjenu, za očekivati bi bilo da na sve gledaju s većim otklonom i refleksivnije, duhovnije, suptilnije i manje ovisnički, jednostavno manje biološki. Ali upravo suprotno, ljudi često dokazuju da još mogu, da su godine samo znamenke na torti i oni miksaju limun i đumbir pa to piju, slikaju se za Tinder i čine sve upravo obratno od logičnog i drže se grčevito za negaciju zrelosti i promociju vječne mladosti, sobnih bicikala i svakovrsnih dokaza da sila koju zovemo vis vitalis još u njima plamti kao pred trideset i više ili bar tinja. To batrganje s godinama i odbijanje transcendencije kao da je ona vrst kapitulacije počiva na velikom pritisku na svakoga da mora postići svoje maksimume po ovozemaljskom kriteriju i sad bi svaki odustanak od toga kriterija bilo vrst priznanja da je taj kriterij vrlo uvjetan i mršav recept uspjeha. Značio bi da su apartmani, doktorati i seksipil neka als ob prednost i da nad i čim uistinu “dignemo etažu na kući i zbrinemo djecu ” pokaže se sve to zabludom a introspekcija jedino rješenje i nužan putokaz.
U nekoj epizodi mog reminiscentnog povratka u 70-e, iz jednog sam bizarnog i probisvjetskog poslovnog razloga boravio u Brelima kasnih 90-ih, Brela su najnevinija asocijacija i pozornica mog djetinjstva a razlog mog boravka u svom povratku u taj betlehemski okoliš je bio trgovački i nekretninski, najamnički po mjerilu condotierstva i uz potencijalno vrlo ekscesne prilike obzirom da su na strani koju sam u toj stvari zastupao postojali protivnici koji su to bili na sasvim konkretan način a čiji su oblici konkretnosti još bili blisko vezani uz zaraćene strane u Mostaru par godina prije..nisam ja tada bio nevješt za takva trvenja, bar ne u mjeri s kojom bi se trebalo tom nevještosti pohvaliti. Na jedan način i naprotiv.
Upoznao sam tamo jednu izuzetno staru ženu iz češke obitelji koja je ljetovala još 30-ih u tom mjestu, mi smo se upleli u razgovor o mojoj neugasloj opsesiji tenorom Beniaminom Giglijem i ja sam tamo i tada na gramofonu koji je bio doslovno “na oprugu” slušao Giglija kako pjeva Bizetov Agnus Dei uz more i razmišljao kako me ta odsutnost i emocionalna bilokacija prati i u kasnim dvadesetim godinama života i u sasvim neprimjerenim okolnostima za tu odsutnost od svijeta konkretnog i kako to mora biti sve strogo kontroliran životni putopis od strane neke svrhovitosti koja me ne pušta da sasvim pripadnem jednom vremenu u trenutku nego me iz te kapsule konkretnog stalno izbacuje u svevremenost. Ne znam koliko sam jasan iz razloga što se ne mogu uživjeti u promatrača onog što govorim, znam vidjeti samo iznutra. Mi smo uvijek… samo jednom nogom tu. Budite toga svjesni, amici miei.
Pet je…vrijeme je završiti moj odječki uvodnik, vrijeme je i uzviknuti da vam želim dobro jutro, tu smo i u tome tu smo zajedno. Moji spavaju, miriši kolač od sinoć, vidim da su prozori na zgradi vis a vis još svi u tami. Samo ja pišem i pijem kavu, i spremam se na listu jutarnjih zaduženja i ambicija i čeka me i popis “što da nađem ako gdje što radi” i čeka nedjelja..mirna i bogata sadržajem, drukčija, uvijek zagonetna jer je bar malo samopromatrajuća i time rudarska. Idemo.
Dodaj komentar