Nisam još uspio ponedjeljak kao simbol odvojiti od automatske i makar blage asocijacije na nešto neprijateljsko, moj start je različit od prilike do prilike ali je uvijek s -15% na raspoloženje samom činjenicom da je ponedjeljak. Niti sam ikad radio “u sustavu”, ništa konkretno tu ne postoji, to je ona scena iz westerna kad se glavni lik opasuje, jučer se nije opasivao a…sad mora. Duboko je to. I te kave i lak pisanje za Odjek, sve je to i postepena prilagodba na izlazak iz kapsule u Mission on Mars. Keramičar zna da će mu nadzor nalaziti mane, liječnik da će deset nečijih teta pitati “pa zar ste mu dali antibiotik, a piše u 24 sata da…, kapelmajstor da će trombon kasniti na probu, nije tek tako
Ali ukupno, to je naše vrijeme i ne postoji neko veliko poslije. Ne na ovaj način, i ovaj tjedan što jutros počinje je…već to poslije. Ona vječnost koja “počinje nakon smrti” je već sad (ako je), i ovo danas nije priprema za nešto nego već to nešto. Vidite, mi stalno imamo osjećaj da trebamo nešto izdržati da bi imali poslije nekakve…praznike, nije tako, što ulovite ste ulovili sad.
U tom svjetlu ja dramim i širim ruke nad svojim ukućanima ” razbojnici! zlotvori, banda!”, sve da se lažno zgražam nad njihovom povezanosti i nježnosti koja me zapravo čini radosnim. Da, u vječnosti nema poslije a da i nema vječnosti ga nema nego na kapaljku. Kad jutros budete istrčavali iz svojih lisičjih rupa i stanova, imajte u margini svijesti što vam je alte Vanja šapnuo,
Mi moramo naći u ovom ponedjeljku to svoje “živi sad”, kako god bilo, i moramo i sve stići i izdržati i biti u tom ponedjeljku mi kao oni mi koji žive svoj život…ok, oko dva će se pokazati kao i svaki put da nije to tako strašno, ali opet. Ja se skupim i stvrdnem donekle, ispod površine, i postignem ono stanje na koje se ako brod pogodi do pet torpeda niti ne trepnem a preko pet otpijem čaj. Kao kapetan HMS George V negdje 1940. po heavy seas,
Dobro vam jutro.
Dodaj komentar