Davno, dogodila mi se strast oblikovanja kamena i ovi predmeti su uspješniji spomenici toga a oni prvi su bili sasvim …neolitni. Naravno da sam se i tada pitao kako mi se to dogodilo jer sam se i školovao i bavio sasvim drugim i ja jesam znao da je to tako jer je kamen “nešto vječno” pa će ostati iza mene oblici materijalne stvarnosti koje zub vremena neće uništiti nego će se baš morati razlupati ili već kako. Ta epizoda je trajala neko vrijeme, ironizirao sam je, civilizirao sam je pretvorivši je u hobi, malo tko i zna za nju a tko zna taj je sretan da sam je se odrekao jer “ti si nešto drugo”, ali u svom barbarskom zanosu ja sam jednostavno htio produžiti svoju prisutnost na zemlji. Pa zar svi to ne radimo….moj stari mi je pričao kako je aviončićem letio nad branom grandiozne hidroelektrane koju je projektirao i, tu je napravio izraz lica kao da je kriv, rekao- ma jeste vi moj osjećaj produžetka vrste ali…Stvar je da volimo otisak svoje kreacije koji nije samo u tome “da je poduzeće xy isplivalo, podijelilo se nešto i svak svojim putem”.
Mi želimo “ostati”, zarobljenici predodžbe linearnog vremena. Mi bolujemo od groznice potrebe za stvaranjem kojim ćemo nadići preminuće, mi želimo ne biti zaboravljeni. To je zato jer se nama (ipak) često čini da je važno što će biti na zemlji kad nas ne bude a htjeli bi da dio toga ima neke veze s nama. Gradite. Pišite. Rađajte djecu i ostavite osim genomskog traga na njima i navike fair play borbe, ne morate se petljati u kamen i željezne kovane ograde ako to niste vi. Najgore, meni se i danas sviđa ova fotografija, jedan je postao moj rad umivaonik a drugi sam učinio škropionicom ali čuvam se da mi se ne sviđa previše. I dobro sam, ono sam za što sam najdublje građen a ovo će ostati hobi.
Dobro vam jutro! I čitajte Odjek, i on je kupus iz iste kace moje potrebe za tragom u snijegu, a i sviđa vam se.
Dodaj komentar