Osjetim tako ovih dana, kad izvedem Bagginsa jutrom oko 4, u sebi onaj drevni prijeproljetni nemir. Onaj što se budi s otapanjem leda i postoji od praskozorja vremena ljudi, što kreće i klija u svom životu s obje strane vječnog limesa Save i Dunava. Brže se i lakše misli roje, zapuše topliji vjetar na čas, misli se u čas prenu, usprave, pa postaju želje i planovi.
Subota je, dragi putnici ove vremenske terezine i predstojećih stranica svojih još neispisanih biografija. Nemojte je propustiti, ona vas neće, učinite je svojim saveznikom. I pomaknite nešto na bolje, vidite da ovaj svijet truli i tone u ocean cinizma, svega se još nađe osim vjere u ljudsko i pošteno, u toplo i srčano. Sve se samo izruguje, mešetari, sve špekulira i sumnja, neka toksična magla je prekrila ovu zelenu kuglu i jednino u što svijet vjeruje i slijedi je pravilo da velika riba jede manju, i da je rješenje svih samoća i boli naći ribu još manju pa se na njoj iživljavati i dokazivati.
Sanjajte, i to što u onom još nedotaknutim ovim dimom u snu zagrlite donesite na zemlju, nema hrabrosti nego sanjati i što sanjate živjeti. Počnimo svjedočiti a ne nagovarati, biti a ne se praviti s razlogom da nadigramo, vjerovati a ne drijemati u samozadovoljnoj ulozi kofera povijesti. Bolje je izgorjeti nego biti sluga bijede preživljavanja.
Dobro vam jutro, ne dajte se, uspravite se za sve nas druge.
Dodaj komentar