Kolumne

Dobro jutro, 11. 2. 2020.

Kad bi moji razbuđujući i  puni mrvljenog kremena tekstovi uistinu došli do svakoga i djelovali ne znači da bi bio svijet išta bolji, oni samo šire neko vatreno raspoloženje kakvo je meni oduvijek blisko i potrebno. Tako i sve što jedni drugima tvrdimo i bodrimo se i pomažemo, ne žele svi biti dobro na način na koji mi mislimo u svom gorljivom napadu optimizma ili borbe za narodnim zdravljem, razumijevanjem ili blagosti. Ja pišem jer ne mogu drugačije, konačno kao i svi ja pišem sebi a samo se čuje i drugdje i sve dalje, kao da nekog  boli zub pa jauče.Ali iz neke ravnoteže prema svemu što se piše i govori je možda dobro da i mi ovakvi jedni drugima vičemo da će biti sve dobro, da nismo posustali, da možemo, jedni drugima šaljemo medvjeđe zagrljaje i pozdrave pune prizora uzdižučeg jutarnjeg sunca. 

Zato dobro vam jutro i stresite se puni svoje izvorne snage koju smo skoro povjerovali da se putem izgubila i neka vas prožme svijest da je svaki dan prilika biti dobro a da to ovisi upravo i samo o vama. I lijepo je, volim to, biti onaj zvuk jastreba koji kroz hladan zrak prvog jutra jednom odjekne i, za pedalj ili manje, ali učini svijet srčanijim. Jer drugo ne bi htio niti znao biti.Dobro vam jutro baš takvim, takvim se u ljudima želim prepoznavati i druge u sebi takvim, kao iskre budimo koje bljesnu u kamenu preko kojeg u trku prelaze jutrom zaljubljeni jeleni. 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara