Kolumne

Dobro jutro 11.12.

Bio je u sjevernom dijelu zagrebačkog kvarta Vrbik jedan zubar, Novak, davno. Bio je odličan zubar, privatni, njegova je ordinacija bila gotovo soba i u čekaonici u koju se ulazilo s ulice je bilo nekoliko uokvirenih već blijedih reklamnih postera  opreme ili nečega koje je vjerojatno pokupio u Švicarskoj, on bi sve radio na vršcima cipela. Bio je debel, bio je crta lica koje su podsjećale na Goethea, namješteno uslužan, imao je ruku toliko laku da je bilo jasno kako mi to nismo zaslužili, niti ta soba niti stolica i brusilica koja se i nije nešto posebno brzo okretala, on bi radio teatralne pokrete kad bi oni bili ključni za problem  i napravio bi izraz lica kao da je i on iznenađen kako je sve ispalo lako, bezbolno i brzo. Kad bi se okrenuo miješati lijek ili birati alat moglo se vidjeti lice u kojem bi se pojavio umor i prezir, i on bi se opet okrenuo tebi, svečano i gotovo servilno, uzeo brusilicu poput nalivpera i ponavljao “boli?”, “boli?” a znao je da njegovoj taktilnoj i ukupnoj vještini inekcija protiv boli ne treba a sumnjam da kad ju je davao da je sadržavala analgetik. Taksisti, inžinjeri, inspektori, držali su se prema njemu gotovo pokroviteljski, opušteni i ohrabreni njegovim stavom prema sebi na kakav nisu navikli. Nije on to tada puno naplaćivao, on je jeo sir s plijesni i graham između dva pacijenta i mijenjao im ubruse kao frizer. Ja sam ga volio gledati. Ponekad bi mu se osmijeh ukočio i zadržao sekundu predugo od mješavine muke i napora, kad bi mu tko što važno pričao o sebi, osobito jedan susjed, kako je važan i muževan, kako zna ljude na položajima i kako se prepozna da će padati kiša..

Nekad ga se naglo sjetim.

Dobro vam jutro, prijatelji. Prošlo je šest, počinje utorak, čitajte Odjek, vidite da živimo u velikim i burnim vremenima…budite mi dobro.

 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara