Kao u meni dragoj pjesmi Cemetery Polka s albuma Rain dogs Tom Waitsa i u kojoj on nabraja tete i ujake kojih se sjeća, i mi smo svi nekome a neovisno je li po liniji krvnog srodstva, susjedstva ili po kojim kriterijima koji grade sustav selektivnog pamćenja…neki simboli nečega, živi ili nekad živi ljudi i stihovi na koje nas je taj netko sažeo i zapamtio. Predstavnici smo svojih uloga ili naraštaja, gledamo sa zidova memorijskih galerija nečijih djetinjstava ili kartoteka klijenata, neprijatelja, gimnazijskih ljubavi ili šul kolega, biste gipsanih malih panteona uzora ili smo predmet gađenja, strasti, muke ili bilo kako. Svi ste vi tako i u mnogim slučajevima zapamćeni od drugih, svedeni i svedivi na jednu ili par asocijacija po kojima ste ostali u glavi, i vama su drugi ostali tako, evo i ja, lik iz drugorazredne latinoameričke književnosti sa svojim prepoznatljivim uzaludnostima, navikama, strašću i nekom konfuznom i polusjenovitom biografijom na tromeđi probisvijetstva, idealizma i nerazumljivosti.
Ujak Walther je nosio hubertus i igrao s nama djecom šah i bezmilosrdno htio pobijediti, vraćajući neke svoje uvrede i poraze koje je morao nositi i svetiti, teta je Mirjana bila usporena splitska usidjelica i posjećivala nas sa ciglom Franckove kave Jubilarke, nosila crno za tetom Zlatkom godinama, tajanstveni prastric je u domu umirovljenika uz Gagarinov put skrivao u ormaru pištolj i šutio o svojoj prošlosti i jeo biljne bombone, u Mornara je Branko Deilpetar prepričavao svoje divlje genetičke teorije i u strasti dokazivanja radio rukom vijak u zraku kao narcistički gestikulacijski crescendo.
Da, sjetite se. Engleski nam je u “kemijskoj” predavala božanstvena Mia Gottwald koja je prije trideset bila miss Jugoslavije ili Kvarnera ili tako nešto, kad bi joj pala na haljini naramenica ja sam se uvijek bacao na parket i na leđa da naglasim kako sam se onesvijestio od šoka i uzbuđenja, u prvoj vojsci je Aleksandar Petrović, zastavnik potpuno lud i
independent as a hog on ice, kontraš, u boks sekciji poticao da ga ne štedimo a mi smo ga provocirali i glumili tada novo ime boksa Mika Tysona…prebjeg iz JNA i strastveni gljivar i crveni naš zapovjednik čete u listopadu 1991. se ljutio kad su uvedeni novi činovi i ja bi dreknuo “pozor, ide satnik”, svi smo nekome i mnogi su nama ostali memorijski kroki kroz neku zgodu ili epizodu, Milica je Bukarica nas u Varšavskoj učila ruski a ja sam imao miša od plastike kojeg se bojala, imala je torzo ptice i dušu veliku i strogu kao akademija kakva bi trebala biti. Damfa je sa mnom drhturio na Hendrixovom mostu na ogradi dok prođe vlak i mi se potvrdimo time da nismo pobjegli, pekar Vujnović mi je dao ručnu bombu kad smo se razdvajali u Selskom brdu, Hrc mi je presnimavao na kazetofonu G.B.H. i 4 skins, pili smo Stari Zagreb pivo i jeli po 1/4 kukuruznog i rušili svijet.
Dobro vam jutro, svojih likova sa sjenila lampe sjetite se, svojih tajnih strasti i strahova, i čitajte Odjek. Odjek koji je svako jutro tu s vama.
Dodaj komentar