Kolumne

Dobro jutro, 11.1.2020.

bsh

Htio sam sinoć da ste svi tamo uz nas i šutite kad sam snimio ovu fotografiju mjeseca nad zaleđenim jezerom koje je stezalo pred noć. Taj zvuk leda koji škripi poput je ljudskog govora, šišmiši i sove, mjesec jasan i vučji, ošamario bi vas taj prizor svojom punokrvnom, svojom nagonskom ljepotom. I što bi vam taj prizor rekao? Da je nadomak vas, da ga nije ljudska ruka stvarala, da u vama diše isti onaj život kao što je disao isprekidano prije svih vremena kad su uz vatru prva plemena vijećala na koju će se stranu seliti gonjena zimom, hrabrošću za boljim, svakom voljom i nepogodom. I da je sve još uvijek tu, nama u kostima i oko nas ali da na jezeru gotovo nikog nema. Ljudi su povjerovali da im je netko uzeo taj izvor sjećanja i začarao ga samoćom i kreditnim karticama, da postoje te prve pirografije dubokih sjećanja s kojima nas već u nama dovoze iz rodilišta samo u filmovima, da se nemaju gdje opiti tim izvornim plamenom.

Nemojmo se bojati svoje snage iz mijeha kovačnice ukupnog života. Nemojmo nasjesti na laž da je ulaznica za svaku ljepotu s druge strane ekrana. Dobro vam jutro, budite zvonki, budite živi uistinu, budite noću kraj jezera. Neka vas nadlijeću sove i šišmiši, slušajte kako led steže i govori. Da jeste, da morate i možete naprijed.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara