Kolumne

Dobro jutro, 10.8.2019.

Postoje prostorne i vremenske točke naših biografija koje svijetle kroz čitav uvez naših pustolovina i putovanja, ono čega se sjećamo, čemu nadamo a iznova se ostvaruje u sve većoj punini i daje nam osjećaj vrijednosti. Evo takve točke, ona je dijagonalna pruga kretanja kraj Mogile u Maksimirskom parku u Zagrebu.

Tu sam u dvodijelnim dječjim odijelima hodao brzo i prepričavao “20 000 milja pod morem” i “Put u središte zemlje”, na ulazu u park i uz malinovac čekao ručak u restoranu dok je svirao plehmuzik…tu sam finiširao s 16 na velikom, meni prvom, cross country natjecanju i pred nekoliko tisuća trkača osvojio srebrnu medalju i..i još je sve “bilo na TV”, sve je bilo u mom idealnom svemiru sad tu i prolazeći kroz cilj u bijelom ja sam znao da ne postoji tama kroz koju ne bi taj trenutak zasvijetlio. Jer ja sam gotovo čuo Vangelisovu uvodnu temu iz filma Vatrene kočije ulazeći u tu ravninu taj dan, bio je to za mene krunski dokaz pripadnosti jednoj bespoštednoj ali sveučilišnoj kulturi života koja traži sve a nudi unutarnji osjećaj biti i ostati zlatni dečko koji i ako bude jednom i usput dizan na vješala ili pokriven prašinom kao beskućnik ili zarobljenik će i dalje nositi pečat te duboke pripadnosti ukupnom životnom trenutku koji je veći i snažniji…ja to i sad osjećam i nosim jer, da i sve padne, bezvremenska snaga te sasvim mliječne svjetlosti će me ustati i dati mi biti kakav odlikaš treba biti, uspravan i uznosit do zadnjeg plućnog mjehurića ma što me snašlo. Tu sam, konačno, spremao ispit iz kaznenog prava, ima to mjesto i sve što nosi sasvim religijsku snagu najdubljeg, glečerski jasnog identiteta. Moram reći da su, pa i sad, vrlo tvrdi ljudi, situacije i nevolje, prepoznavali taj moj skriveni identitet, možda i na način kako se mora prepoznati i ako je slabiji školovan boksač i paziti bradu. Jer ono što krije taj mitteleuropski ambijent se ničeg ne boji.

Jučer smo moja draga i ja nešto čekali i tu proveli u parku par sati, ona je pričala o svojim uspomenama s Krka u ranim danima, o našim planovima za jesen, o tome kako ćemo jutros na izlet, čini se da se sve čemu je ovo mjesto vodilo stiglo u dolinu ostvarenja. A to što bi istovario radi ponosa avanture osamostaljivanja vagon cementa kao mlad student, s lakoćom i nasmijan, to što su u lijevku od granate par godina kasnije doprli zvuci štakora i jauka, što sam kraj Balatona balansirao sraz prvih bjesova, poslova i klijenata iz sasvim mordorskih svjetova, pa to sasvim odgovara ukupnom nizu tih zbivanja i mjerila duha mjesta.

Maksimir nije neki sterilan park dokolice i zavjetrine, on je lansirna rampa koja ispaljuje u posve različito vjetrovite stvarnosti, on je park na granici svjetova iz kojeg izlaziš uvijek jači.

Dobro vam jutro suputnici. Počeo je vikend. Kupali se jutros u moru, znoju, u bilo čemu, razveselite se tome i dignite ruke. I popijte večeras čašu vina zaneseni i opušteni. Život je lijep, on je uvijek ljepši nego bi čovjek pomislio. Dobro vam jutro.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara