Kolumne

DOBRO JUTRO 10. 4. 2020.

Na par stotina koraka od točke gdje noćim je ovaj prizor s tisuću zvukova  pleten nijansama zelenila i svjetla, i njega jutros  pitam i on mi odgovara. Pitam ga vidi li velik kamen što je pritisnuo svijet i ljude koji pod njim stenju, lutaju i viču jedni na druge u sumnji i strahu. I kaže mi  ovaj roj boja i života i ono što ga pokreće da vidi. Pitam ga vidi li kako svijet ljudi podvaljuje i laže i kako sam sebi slika vijesti, spasitelje i idole i njima se tješi, straši i čara a svaka mu šapće i naređuje da se u još više boji i skuči, zamrzi drugog i sebe. I kaže mi moje jezero da vidi i u njemu ono što klije i tuče u svakom jezeru i čovjeku. I pitam ga što će biti s nama ljudima i biljem četiri strane svijeta. Tko prepozna da je ljubav ono što je život u njemu i jedino besmrtno s njega će se kamen maknuti. Što god bio i tko god bio, kojim god jezikom govorio. I to je jedina istina od Požege do Libanona, od Teksasa do Jemena. I narkomanu na izdisaju i profesoru na aparatima, i činovniku okovanim kreditima i kladionicama.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara