Kolumne

Dobro jutro, 10.11.

Vikendom se povuku naše molekulske centurije u pitomije krajeve svoje ukupne stvarnosti, već onako kako kome leži i pripada. Zvuk pribora za jelo, razgovor ispod glasa, koja čaša vina, stol za dvoje, misli i razgovori postanu drukčiji, postanu osunčana tiha delta a ne štektanje riječi kao u nekakvoj  podmornici na pacifiku kako to činimo ponedjeljkom, pa i što sam ovo s ponedjeljkom karikirao je znak vrckave opuštenosti subotnjeg jutra.

Istina, dio se tog vremena pretvori u one pripreme za tjedan koje njegova vatra ne dopusti ili bar ne tako savjesno, ali on ima i krušno-cvjetnu notu, sigurno. S predvečeri nedjeljom, ja otplovim u rukavce svojih tema o kojima dugo vodim brigu i koje me opuste. U povijesne analize cabaretske scene istočne Europe početkom XX stoljeća, Williama Blakea kao burovijesnika epohe, u Antu Markovića iz 1990., i naravno, uz blagodat onog šećera u krvi koji je vikend pohranio za ponedjeljak i dalje ali tome ne služi.

Život je lijep. Ne čuvamo tu činjenicu samo time što smo oprezni u prometu i ne hranimo se brzo. Činimo to i više što volimo strastveno i duboko, radimo smireno i hrabro. I jutrom čitamo “Dobro jutro” za taj dan..

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara