Znao sam put što počinje gore među kamenim kućama iznad magistrale i vodi ka Biokovu, još tada u makarskim sedamdesetim godinama XX stoljeća, prolazio je kraj divljih jabuka i kroz jaki miris smilja. U sat bi se moglo već i s onih prvih odmorišta vidjeti more, onako ultramarinski jarko i gordo, znao sam tako otići i vodio me moj nemiran duh u krš i među trnje i one kozjačke, nazorovske i kačićevske okuse netaknute a nesklone čovjeku slobode, one satirske i hajdučke, u vrleti i uspone gdje te s visine i mirno i sumanuto gleda divojarac i na par koraka šušne u grmu makije riđovka, i ja sam tada shvatio da je svaki korak u tu slobodu sve dublje… i sve strmije, teže i opasnije. Tamo s druge strane planinskog masiva je korak te škrte i grube slobode vodio kroz straže i turske i mletačke, kasnije žandarske vidovdanske a kasnije i onih koji su za koju godinu i nakon poraza opet sami krojili stranputice i štedjeli vodu da mimoiđu i napadnu one koji su do jučer obilazili i zaobilazili njihove, tko god je bio u bijegu i nepoćudan je tim putevima hodao po mjesečini i skrivao se po suncu, napadao iz zaklona i iz daljine gledao more….puno više u planinu su lomili ljudi led pa ga na magaradi spuštali i prodavali dolje u Makarsku ili Brela prvim hotelijerima da češkim turistima hlade hranu i tonike, tako je bila ta planina strma i ponosna, pa i podmukla koliko ponosna, pa i puna svih tamo ostalih sudbina i u zraku skamenenih uzvika, i grčkih i dalje kako je put vremena vodio i odvodio ljude stoljećima u tu divljinu i u to sunce i ljut kamen,
Ali zašto to pričam, zašto sam se jutros toga sjetio, što uopće hoću time reći…sjetio sam se kako sam se jako uživljavao, Sjetio sam se i kako vrijeme i prostor znaju gusto bljesnuti svojim sjećanjem i karakterom, kao i ovaj čamac na fotografiji kraj jedne vode uz Savu i koji nosi opet svoju svu grudu pletiva jednog drugog sjećanja i druge supstance kako klimatske i tako svakovrsne impresije i strukture i emocije i osjetilnih senzacija vrbovih frula koliko onih satirskih siringa u prvom odjeljku, a najviše sam htio reći…
Ne dajte da vas ovaj konzumni, ovaj televizijski koliko niti knjiški a nametnut svijet koji nas dočekuje već na malom ekranu telefona pa televizoru pa uz cestu kroz svjetla bilboarda i koji kaže da je samo on istina, da nema drugih istina osim onih ispresijecanih reklamama za šampone i ovom prijevarnom politikom i trgovinom, da postoji osim tog svijeta i na sto koraka od njegovih sinapsi i putanja sasvim živ i snažan svijet koji taj nametnut ne pozna i ne priznaje. I da taj bubanj života i stvarnosti sasvim druge i stvarnosti stvarnije, tuče i sviće i liježe i zuji, brboči, zrije i huči, klopoče i krči, i na svaki način koji znate ili još ne znate ili ste ga zaboravili je još ili opet ili tek prvi put tu.
Dobro vam jutro, neka ste naišli u moj jutarnji zov, neka vas dotakne u trku i nestane opet ali opet nečim podsjeti i isprati u dan.
Dodaj komentar