Featured Kolumne

DOBRO JUTRO 10.1.2022.

Sipi snijeg. Na stazama, po jamama, grmlju, i klizištima našim, i gdje se putevi razdvajaju i susreću, tu od radničkih i željezničarskih naselja uz Savu, pa prema Jaski i Karlovcu, i preko Dubice i Une, tko zna do kuda, i odkud. I na drugu stranu, sve do Đakova. U čudno vrijeme, i noću, i kako je pred onaj rat sipio, sjećam se, a ja sam se iz franjevačke crkve na Kaptolu, spuštao preko Dolca, u tankim i mokrim cipelama s koncerta Bjelova i Marija Penzara, i sve se ovako isto činilo nakrivljeno i uzaludno, kao da neka demonska, hazardna sila divlja dvopregom po obzoru, tek zlokobno strese praporcima, i gura moj svijet preko zamišljenog ruba razuma i očaja.

Nakupi se tako, u ljudima, pa zažele se plemena vriske i rakije, spuštaju s planina pijana od straha i bahatosti, potpaljena iz dalekog svijeta, osvećivati svoje mitove, Gradine, i stradanja, i ništa ih, i nitko, ne zna u jednom času više zaustaviti. O, kako sam zapamtio taj trenutak, kad saone krenu nizbrdo, poskoče, okrenu očima, i više se ne poznaju oni što su do jučer prepričavali Željine utakmice na Koševu, mirisali slatke mirise ramazanske, i okretali o Božiću pogače sa starim dukatom, da vide koga će koja sreća dotaći.

Eto. Negdje već huče potoci i tresu željezne brane, čujete li? I gavrani lete, nad zemljom, teški i sumorni. Nad tisućama dimnjaka, od Vrbasa, na četiti strane, let svoj tih, trom, i uklet, let svoj, kao u bunilu što se ukazalo seoskoj ludi predskazanje.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara