Od kada i ne crtam putanje dnevnih obaveza ravnalom koliko po pećinama svog nesvjesnog slikam ciljeve i stanja koja ih postižu kao u Altamiri… vodeći se više svjetlosti koju trebam kao Le Corbusier kad je pedesetih otjelovio The Chapelle Notre-Dame-du-Haut nego recepturom zbivanja, puno mi je jasnije kuda se čamac kreće. Uistinu, kakvi ćemo danas biti je prvo a put od kote do kote se brže probija kad znamo kako osjećamo i jesmo.
Ono čemu se čovjek vraća spoznaja je da prema sebi mora biti iskren da bi doputovao u grad koji mu daje sadržaj i mir, da, svatko uvijek i putuje gdje treba, poput Jone. Ali cvijeće Lothloriena ili Mordora označava put, na licu i pod prstima koji dodiruju leđa voljenih piše kuda put vodi. U onom što šapćete više nego u onom gdje ste ucrtali znak svoje volje. Na licu ratnika već je sjena trijumfa ili stradanja dok je još doručkovao, nije to predestinacija nego nijansa kojom svijetli, što se više u sebe udubimo i otvorimo to će biti jasnije bitno- što jesmo a ne što mislimo da želimo, ovo prvo se ostvaruje a ne drugo. I molitvom i ljubavnim pismom mi zrcalimo što jesmo, ne tekstom samo, nego stanjem. Ono je u svakom koraku tog jutra kojim hodamo. Zato u sebi spuštenih ruku i iskreno a taktika se lako projektira i sagradi kad je u nama čisto i bez sjene.
Dobro vam jutro, svjetiljke svojih snova. Bit će dobro. Tek nam treba biti a u susretu ishoda bit će odraz ovoga što jesmo kao u kozmičkom ogledalu. Sunce je, budimo sunce. I prhnimo kao jato čvoraka.
Dodaj komentar