Featured Kolumne

DOBRO JUTRO 1.7.2022.

dig

Kakva je svjetlost iza zadnjeg brežuljka naših životnih lutanja, ima li tamo nas, i što znači da ima, ako ima….o tome sam razmišljao bezbroj puta, i u miru i nemiru svojih lutanja i privremenoj sigurnosti svojih životnih stanica i pribježišta. Već kao baš malo dijete pa sve do sad do sad, uvijek i ta lampica na ploči moje pente uporno svijetli, nikad sasvim odgovorena. Ima nas, osjećam, čim te svjetlosti ima. A takva nam je, kakve nas zatekne kraj koji je neminovan. Jedino znamo sigurno da je neminovan, ostalo vjerujemo, pa i ako ne vjerujemo je vrst vjerovanja.

Eto, moje je to vjerovanje uvijek u nešto blago, oduvijek, nikakve tvrde i nemilosrdne istine ne znam vjerovati da bi bile u srcu svih zbivanja i geoloških i nebeskih pravilnosti, pa niti u smrt “djevojčice sa žigicama” kao konačni rasplet njene sudbine ne vjerujem. Tako i na neki neodređen način vjerujem da je bolje svima da me taj uvjetni kraj zatekne manje ovisnim o bankarskim uslugama, strahu ili nagonu, a sklonijeg osjećanju drugih kao sebe, i svih nas kao zrna soli iz istog rudnika.

Pa i da nema iza naših brjegova i šumaraka ništa, opet bi tako bilo bolje da osjećam. A ako tako osjećam, onda vjerojatno i ima toga nečeg dalje, jer odkuda bi mi taj šapat stizao i …koliko sam ga god zaboravljao i odbacivao, on se opet pojavljivao i uspravljao.

Eto, planinari i vinogradari, suputnici na peronima i vagonima ovog pobrojanog svijeta. Dobro vam jutro. A možda je ovo sve jedno jutro.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara