Kolumne

DOBRO JUTRO, 1. 3. 2020.

dig

U nekom času vrati se čovjek svijesti da je on poput ovog  čamca kojeg  sam jučer fotografirao pred Siskom. Koliko god blizak bio s drugima, uz sve prihode, livade, majčina mlijeka i prijatelje, uz sve račune i kućanske aparate ali i nevolje i neprijatelje, uz sve bolesti, uz sve dobro i loše on je jedan i rijeka je jedna. Sav naš mir i sloboda, sva naša ljubav prema drugima, baš zato i mogu biti najbolji i najtopliji što je tako. Jer kad bi se sastojali od drugoga osim od ovog prizora onda se ne bi mogli voljeti niti biti sigurni niti slobodni nego bi si samo pripadali a ne bi se voljeli. To je prvo jer ovo mi jesmo a drugo jer samo takvi možemo davati i primati i naš se zagrljaj samo tako računa i osjeti. Čovjek je sam onda, samo onda, kad misli da je više od čamca na vodi i da kad ugasi svjetlo ili pred zoru zapjevaju ptice on  sva svoja savezništva i neprijateljstva, nedovršene i započete poslove i dionice Podravke i bolesti nosi sa sobom da ga guše i hrabre a ne može s njima nikuda. Samo svjestan sebe, svoje jezgre, nije sam i može ne biti sam. Između dvoje će se uvijek neki klin zabiti ako ste dvoje zbog kredita ili trećih, između dvoje koji se vole ne može se zabiti ništa. A voljeti se dvoje mogu samo ako su dvoje, pa pod jednom zastavom ili prstenom ali jedan zbog drugoga. I gdje nama dvoje nego je jedan on nije sam.
Dobro vam jutro svakome u prvi dan trećeg mjeseca ove godine, to je doba u koje su se u drevna vremena okupljala plemena s kretanjem leda i vijećala što će i kuda u prilike i putovanja da im bude bolje. Ustajte slobodni, bradu gore, i hodajte. I volite se i ne bojte se ničega. 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara