Kolumne

Dobro jutro 1.2.2019.

Moja sestra je iz Poljske poslala žutu kazetu sa Chopinovim nocturnovskim izvedbama u doba moje jake influence i ja sam to slušao na vrhuncu svog puberteta u krevetu iako je u kući bilo dosta ploča slavnog romantika ali ovako sam mogao prematati i vraćati jedno posebno mjesto u op 9. No 2. i to doslovno i do stotinu puta. Sjećam se svog mirisa tada i sjećam se kako sam zamišljao Gundulićevu ulicu u snijegu i kako se probijam među prolaznicima i neko teško i dramatično vrijeme, možda i rat, svakako neki studentski oblik siromaštva do razine gladi, kako je hladno i kako nosim u papiru zamotana neka peciva mladoj i zaljubljenoj ženi iz svoje mašte s kojom dijelim tu priču i koja se probija s druge strane, sve je u toj maštariji bilo usporeno i isprekidajuće, košmarno i sumorno a vrelo i u jednoj groznici kroz koju klize zvuci natjecatelja varšavskog natjecanja u glasoviru i ja sam već znao kako izgleda “ta koja baš ovo svira” što prematam iznova i kako ću je slučajno prepoznati jednom i znati da je to baš ona. Eto. Eto! I sad bi trebao naglasiti da sam postao i sasvim nezgodan tip jednako i da nisam gladan niti bos i da svašta još a da bi se obranio od predodžbe da…naravno, ne trebam i neću i briga me što tko misli, misli dovoljno ozbiljno dovoljno ljudi da mogu naručiti ribu i Postup a i da jedem samo K+ pahuljice to je moj problem a ne vaš. Ali stoji da sam prošao jedan Rat i mir, i da sam kasnije u najvećim pogibeljima rata strahovao da će “me prevrnuti” a da neće šuma oko mene biti baš lijepa nego nekakva zgarišta i razlupani autobusi i kamioni i kad sam polagao ispit iz Rimskog prava na fakultetu sam birao put u iznajmljeni stan sa žoharima u Jagićevoj baš preko Štrosa i to mi je bilo važno jer je tamo bilo uz te klupe lišća i koraci su drukčije odzvanjali i sve jest bilo “više Chopin” i drugo blisko ovoj meni imperativnoj mjeri, pa i ti žohari su u to nešto spadali te 1988. Briga mene.

Sad kad to sve odvagnem, mislim da mi se takva potreba i navika unutarnjeg sagledavanja stvari u totalitetu i sumi isplati. Nekako, nemam osjećaj da bi bolje prošao da me nije tako formiralo a niti da su u nekoj značajnoj prednosti oni koji nisu bili zaraženi istim tim virusom kao i ja.

A vama, miševi i mačke, tvrdi i ponosni, rahli i razočarni, dobro jutro želim u prvi dan drugog mjeseca ove fenomenalne godine. Jurišajte na nebo, ne bojte se biti iracionalni i disati isprekidano, zabacivati glavu kao Greta Garbo i otvarati mailove kao 13. ratnik. Ne košta to koliko vam lažu iz zavisti jer sami to ne znaju. Živite, budite najbolji.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara