Kad se primiču brezove lovačke saonice dubljem dijelu bukove šume trag im bude sve plići i blijedi, psi tu redom zašute i zaostanu. Debla kad od studeni zastenju učine se jezikom koji se davno na sajmu čulo jednom u mnoštvu, u prolazu, i zaboravilo. Očima već, očima tu se bira put jer vjetar nosi glas i premješta slogove kako poželi. Zima je tu poput žene u prevelikom starom krznu, kose boje gipsa starica bez bora i očiju što svakog tko joj doluta ili preduboko u šumi lovi uštipne iznutra gdje je najbolniji.
Sunce niz ploču od kobalta sklizne zemlji iznenada kao gonič što liježe u zasjedu i čeka. Nema više putokaza, već satima, ni lugarskih oznaka nema, samo Handel i Sarabande na tren taj zvuk zastane pa preskoči. Nemojte na tu stranu, tu se moja duša stvori crvenom lisicom i spava zaljubljena u svom skrivenom logu pletenom od lišća najdubljih šuma sjevera. Noću se iz sna prene i umije snijegom. Osvrne se ona naglo pa mi uskoči pod prsnu kost pred jutro i probudi me. I tiho mi govori pa opet nestane.
Dodaj komentar