Kolumne

Dobro jutro 1.12.

Kad se primiču brezove lovačke saonice dubljem dijelu bukove šume trag im bude sve plići i blijedi,  psi tu redom zašute i zaostanu. Debla kad  od studeni  zastenju učine se jezikom koji se davno na  sajmu čulo jednom u mnoštvu, u prolazu, i zaboravilo. Očima već, očima  tu se bira put jer vjetar nosi glas i premješta slogove kako poželi.  Zima je tu poput žene u prevelikom starom krznu, kose boje gipsa starica bez bora i očiju  što svakog tko joj doluta ili preduboko u šumi lovi uštipne iznutra gdje je najbolniji.

Sunce niz ploču od kobalta sklizne zemlji iznenada kao gonič što liježe u zasjedu i čeka. Nema više putokaza, već satima, ni lugarskih oznaka nema, samo Handel i Sarabande  na tren taj zvuk zastane pa preskoči. Nemojte na tu stranu, tu se moja duša stvori crvenom lisicom i  spava zaljubljena u svom skrivenom logu pletenom od lišća najdubljih šuma sjevera. Noću se iz sna prene i umije snijegom. Osvrne se ona  naglo pa mi uskoči pod prsnu kost pred jutro i probudi me. I tiho mi govori pa opet nestane.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara