Featured Kolumne

DOBRO JUTRO 1.12.2022.

Sjetio sam se jedne igre iz mojih školskih dana i nešto bitno s tim o čemu sam tada već razmišljao. Negdje u prelasku u više razrede osnovne škole..pojavile su se iz Njemačke igraće karte s tehničkim podacima automobila, vlakova i vojnih aviona, ti bi pozvao 230km/h, ako bi karta na vrhu ovih drugih bila “sporija”, dali bi ti po kartu. Nekako je već ofucano ljudima govoriti- a vas je nemoguće tako uspoređivati, jest moguće igrače NBA sažeti na deset parametara ali svatko je bogatstvo za sebe. Nitko to baš i ne vjeruje, to da nismo usporedivi se samo tako kaže…pare, djeca, nekretnine, stupanj obrazovanja, bemve, šta…samo pitaj, te scene iz domaćih filmova ranih 80-ih kad se gastarbajterima ako se hvale replicira da djeca vrijede više od terenaca, to je sve passe, i oni stari begeški udžbenici za strane jezike “koliko jezika govoriš -toliko ljudi vrediš”. Jasno da se po logici mjerljivosti ratni veterani ubijaju s osjećajem pokradenosti, da se žene u pedesetim koje se rastaju od krokodila koji su ih godinama maltretirali bude u svojoj novoj slobodi i s jednim osjećajem gorčine neispunjenosti, da gimnazijski genijalci koji za par desetaka godina počnu ići na zračenja i kemoterapije…pa mi te svoje parametre natežemo i uljepšavamo. Status veze, kaže, “komplicirano je”, kćer viđam kad dođe iz Beča a slabo dolazi, advokaturu sam zatvorio, sve…sve nešto u tim biografijama ili napukne ili postane pluskvamperfekt. Ako i ne postane, ne znači opet da vrijediš više.

Bio je, tako u vrijeme kad smo igrali te avione i kamione, jedan omanji i široki četrdesetogodišnjak s jakim janjevskim naglaskom. On bi nas mimoilazio kad smo išli iz škole, vukao je torbe s majicama i trenirkama koje je prodavao i napadno glasno i ljubazno je pozdravaljao i smiješio se. Njegova žena je bila oduzeta, nije mogla hodati, nije on vozio ili nije imao što i on bi na tramvajskoj stanici u Savskoj povukao dim dok čeka i namrštio bi se jedino tada, kao da gleda u sunce. Meni se činilo da je to njemu i prilika da se bolno namršti onako zbog dima, a da tada povuče sva svoja tegljenja i muke. Ali ako je 14 naišao ili 10, on je bacao cigaretu i tovario onako kratak te torbe…gore iznad Dolca na Opatovinu je išao i imao pola štanda u podzakupu od nekog zemljaka. I znao je reći “sunce je baš, jelda”..prije svih tih popularnih psiholoških knjiga, i on je znao jedino bitno…postoji dvoje, osjećaj da ideš u dobrom smjeru (makar od jutros krenuo), i postoji danas. Ništa više ne postoji. Sjećanja, planiranja, sve je to danas.

Evo nam danas, sviće. Dobro vam jutro, i čitajte Odjek, nema tih karata….postoji danas. I vječnost postoji kojoj je danas privid i spoznajna ulaznica istodobno. A te karte s Audijem 200 i Fordom Granada, ah, kad je to bilo…pustite priče.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara